Qvo vadis Domine?

Sjećate se onih onako malo vintage filmova iz hladnoratovskog perioda (ili o njemu) kada su se odabrani ruski i američki znanstvenici trudili zarobljenim špijunima druge strane isprati mozak, pa im onda ubaciti neki novi prikriveni teroristički "program" koji će se aktivirati u određenom trenutku. Do tog "određenog trenutka", za čiji se početak čeka neki posebni okidač (riječ, sublimirana poruka, događaj, oglas u novinama, reklama na TV-u), ti reprogramirani špijuni obično su spavači na tuđem terenu koji su infiltrirani u najdublje pore društva kao obične domaćice, službenici, vatrogasci, tajnice, vulkanizeri, trgovci.

Upravo se i ja osjećam tako kao spavač ispranog mozga! Kako i o čemu ovakav ispran pisati u ovoj svojevrsnoj godišnjoj odjavi! Ubilo me bezbroj blagdanskih, božićnih, džinglblesastih filmova u kojima Djeda Mraz na sreću nije bio još jedino pedofil! Sve je drugo probao: bio je golobradi, bezobrazni, usamljeni, spašeni, neoženjeni, napušteni, napušeni, izgubljeni, nespretni, leteći, uspavani, zaboravni, zločesti... Jadni pak Isusek, koga se u cijeloj ovoj gunguli oko njegovog rođendana u stvari najmanje i spominjalo, pojavio se tek u nekoliko naivnih "historijskih" filmića, jednoj misi i na Urbi et Orbiju! Na sreću pa su mi na maksu ukinuli onaj komšijski paket (nema se para, šta'š!), jer kod braće Srba se situacija tek zahuktava: njihov Božić Bata tek pakuje poklone, Marija i Josif još nisu ni blizu Vitlajemu, a Nova im godina još nije ni u peti! E pa da još dva tjedna moram gledati božićne filmove i novogodišnje najave i reklame... onako, baš bi totalno odlepio, majkemi! Nije ni čudo što su onda Srbi onako malo vudreni na krivo!

Sasvim mi je dovoljno što sam i na domaćoj blablaviziji saznao što je najbolje jesti, piti, obući, obuti, navući, s čim se najbolje poigrati, što je najbolje iz bijele tehnike, od malih kućnih pomagala, koji su najbolji mobiteli i tableti, gdje su najjeftiniji impulsi, kojim karticama platiti, s kojim se bankama uortačiti, kad jedeš ribu, kad prasećinu, a kad purice, kad da pjevaš, a kad da zijevaš, kako najbolje napraviti preljev od brusnica, za koje donedavno nismo ni znali da postoje, odnosno da se mogu brusiti, mislim jesti!

Neku sam veče na sreću naletio na Doba gluposti (AGE OF STUPID, 2009.), izvrstan britanski dokumentarac o globalnoj svjetskoj krizi izazvanoj našim vlastitim zagađenjem planeta! Jedna od glavnih premisa je i ta da smo potrošačkim mentalitetom doveli svijet jako blizu onoj točki s koje nema povratka (na dobro). Autor ovdje navodi 2015. godinu kao prijelomnu u ljudskim mislima i postupcima koja će zaustaviti ili ubrzati put kome neumoljivo idemo.

Pitam se zašto onda i dalje poput neoborivo spasonosne mantre od velike većine naših i svjetskih ekonomskih stručnjaka čujemo samo kako je osnovni izlaz u povećanju potrošnje! Tko tu koga maže? Poznata neoliberalna kapitalistička maksima o povećanoj potrošnji koja tjera naprijed, totalna je glupost! Činjenica da nemaju bolje rješenje, ne amnestira stručnjake i ekonomiste od toga da nas ovakvom zabludom vode u propast! Očito i namjerno! Što bolje to gore! Povećana potrošnja vodi ovo naše društvo što skorijem kraju! Sasvim je logično da ćeš povećanom potrošnjom, prije potrošiti ono čim raspolažeš! Jesmo li baš svi takve stupidece da smo spremni vjerovati samo da ne moramo razmišljati?

Još bi bilo OK da resurse trošimo s namjerom i u korisne svrhe, ali kad ih trajbaš uludo! A kad uskoro potrošimo sirovine i energiju, a da u stvari ne znamo kud smo krenuli – propast takve potrošačke civilizacije je neupitna! Možda ćemo uskoro lakše shvatiti kako su propadale i prethodne velike civilizacije!

Potrošnja takvih uglavnom nepotrebnih i nebitnih stvari koje nemaju baš nikakve veze s preživljavanjem i održavanjem, polako nas drži zarobljenicima u živom blatu: što se više trsimo i migoljimo, to više tonemo! Što smo "napredniji" to smo ranjiviji!

Kupovanjem onog što nam uopće ne treba, potičemo i proizvodnju onog što nam uopće ne treba; proizvodeći ono što nam uopće ne treba, kupujemo sirovine koje nam trebaju za netrebanje i time samo dajemo daljnji smisao gluposti!

Sve više vremena trošimo kako bismo proizveli stvari koje traju sve kraće, ništa se ne načini tako da bi trajalo... pa se tako počinjemo ponašati i u svim segmentima društva i stvaranja... čak se i umjetnost prometnula u djelatno stvaranje kratkotrajnog dojma, happeninga, performansa koji ako mu niste svjedočili onda kad je izveden – za vas više ne postoji! No to pak ne znači da nije bio umjetnost... ili pak da nije bio umjetan! Velikih naslova više nema! Debele knjige nitko ni ne piše više! Film postaje parodija samog sebe! Scena? Glazba? Nova? Ma dajte molim vas! Eksperiment o eksperimentima!

Galerije postaju restorani, a restorani galerije, knjižnice će uskoro postati muzeji, zatvori će postati škole, a škole zatvori, zlotvori postaju dobrotvori, a dobrotvori zlotvori... ljudski se život produžava u svijetu kome se trajanje skraćuje!

Nakon ovakvih naznaka raspleta, ljudi koji se bave pitanjima i promišljanjima globaliteta, govore da je za održanje vrste više nego dovoljno da preživi nekih 3 do 5% populacije, te da će tek za toliko ljudi postojati dostatni resursi... doduše neće više biti dostave pizze i ranije spomenutog preljeva od brusnica, vjerojatnije je da će preživjeli zube brusiti na sasvim drugačijim jelima i da im čak ni taj broj neće omogućiti sigurnost genetske i manipulativne raznovrsnosti. Mada će od tih uzmimo 5% preživjelih, opet njih 80% biti režijski robovi onih preostalih 20% vladajućih, što je otprilike ekvivalent od jednog postotnog poena današnjeg stanovništva. Zanimljivo je da danas svega 1% svjetske populacije drži u šaci (vlasništvom i monopolima nad resursima) preostalo stanovništvo planete. Stoga, ako sad ovo čitate, a mislite za sebe kako ste velika faca, za pretpostaviti je da ste se gadno zajebali u procjeni!

Naime ljudska je vrsta izuzetno dobro prilagođena i civilizacijski predodređivana za rješavanje neposredne opasnosti jedinke ili grupe, ali za promišljanje šahovskih rješenja od nekoliko poteza unaprijed jednostavno nismo pripremljeni. Ili to mogu i znaju tek rijetki – možda opet tek 1% njih!

Strahovito povećanje brojnosti vrste (pedesetih godina prošlog stoljeća bilo nas je 2,5 milijarde, naspram današnjih 7,5 milijardi) jedni povezuju s genetskim nagonom niske inteligencije "mravlje" vrste koja brojnošću nastoji pobijediti kataklizmu: "Što nas je više, veća je vjerojatnost da će biti preživjelih!" Drugi pak, to povezuju s ljudskom glupošću, jer kad bi čovjekova jedinka pridonijela očuvanju ljudske vrste, a da istovremeno ne živi parazitski na račun drugih vrsta, proporcionalno onome koliko mravlja jedinka doprinese očuvanju mravlje vrste, a da istovremeno ne živi parazitski na račun drugih vrsta – danas bismo već dosegli stupanj razvoja u kome bismo vjerojatno sa Spokom spašavali planet Vulkan!

Visoka ovisnost o tehnologiji, naprotiv, dovela nas je do praga na kome tek tehnološkim okom jasnije vidimo i tehnološkim jezikom jasnije kažemo da smo odabrali krivu crkvu za molitvu! Pouzdajemo se u najkrhkijeg izbavitelja! Tehnologija nije jestiva! Tehnologija nam je tek toliko dovoljno uznapredovala, da jasno vidimo kako nismo dovoljno napredovali!

Ovisnost o tehnologiji mogla nas je izvući jedino da smo davnih šezdesetih nastavili svemirske programe i to ujedinjeni kao jedan svijet, a ne sudarajući se i ne iscrpljujući se u resursima i znanjima kao dvije mračne i oprečne svjetske sile! Pjesmu "budi se Istok i Zapad" nismo nikad uspjeli doživjeti u njenom doslovnom značenju! Zavaljali su nas i to debelo! Jebački! Da smo tada znali što je prag tolerancije?

A sad, na ono pitanje iz naslova, možemo samo opet poput našeg Isuseka sudbinski pomireno odgovoriti: "Venio Romam iterum crucifigi!"

Buraz s Burze