Svaki dan - Noć muzeja?

Ova današnja priča zamišljena je i pripremljena kao priča o muzejima... ali uvijek u ovom našem prekrasnom svakodnevlju dobijem brojne bočne inpute i ne mogu im odoljeti... stoga, eto, samo ću jedan  odjeljak ukrasti muzejima (dobro: dva):

Vjerujem da se sjećate kako sam često u svojim ranijim tekstovima dvojio o ovoj novoj federaciji u koju smo netom ušli! Mislim naravno na Sjedinjene europske države – SED ili po ingleški USE! Sjećate se što nam je u svim prethodnim unijama i federacijama najviše smetalo: uvijek smo više love slali u centar nego što bismo iz tog centra dobili nazad!

A jeste li čuli procjenu europske birokracije kako će Hrvatska ove godine zbog svojih problema i nedosljednosti izgleda morati više novca poslati u Europu, nego li će uspjeti "povući" nazad! To se službeno smatra pozitivnim korektivom Unije prema nama! Aha! A kažu stari Latini kako Historia est magistra vitae! Malo morgen! Možda ona i je dobra učiteljica, ali mi nikako nismo dobri đaci!

Ajmo mi nazad!

Što je čovjek stariji za pretpostaviti je da više pamti i da više zna... ali netko se gore opet spametao i smilovao, pa je omogućio da starci ipak s godinama lagano ishlape, počnu zaboravljati... Da je čovjeku dano da se uvijek i svega sjeća, nikad ne bi s mirom otišao s ovog svijeta! Blaženi zaborav, blaženi siromašni duhom!

Kako se moje moždane sinapse još drže dosta dobro... sjećam se i onoga što ne bi trebalo!

Kad sam once upon a time u mom malom provincijskom mjestu krenuo u školu, postojao je školski programski običaj da se u sklopu upoznavanja bližeg zavičaja odlazi u posjet našem gradskom muzeju. Bio je on smješten u starom Draškovićevom dvorcu ili vili Margold kako su je znali nazivati stariji sugrađani! Pored dvorca neki je pametnjaković u jeku industrijalizacije odlučio sagraditi silose mlinova, kao da ga je onako trošnog, jadnog i malog htio pored velikih silosa još više poniziti!

Jedna od prvih životnih uzbuđenja koja pale maštu kao i jedno od prvih velikih životnih strahova doživio sam upravo u tom dvorcu! (Kasnija povijest pokazala je da će taj dvorac biti još u nekoliko točaka važna i uzbudljiva zgrada u mom životu, budući su u njemu kasnije općinari uredili i svečano salu za vjenčavanje, čak sam i jedno polugodište srednje školu pohađao u tom dvorcu, a i gradsko kazalište je u njemu imalo svoje prostorije i malu salu za nastupe... eh to su tek bile štorije...)

... vratimo se počecima: prvi organizirani posjet muzeju imali smo negdje u 3. ili 4. razredu osnovne. Grupno. Držeći se za ruke. Dva po dva. Dvije po dvije. (... to vam je bilo ono strašno doba u životu kad znate kako nešto ne štima, ali ipak vam je još uvijek bilo lakše držati se za ruke s dječakom nego s djevojčicom!)

Zgrada je imala svoj specifični kiselkasto-ustajali-mufasti miris, težak i neprovjetren... prolazili smo najprije kroz nizove prostorija u prizemlju s oružjem i opremom iz Drugog rata. Švapski šljemovi, mitraljezi, topovske čahure... sve je još bilo tako očuvano, skoro da i nije bilo za muzej... Na katu je bila dosadno polupano posuđe, nekakvo razbijeno kamenje i tajanstvene kosti i zubi zaboravljenih beštija sve posložene po policama staklenih vitrina... drveni su podovi tajanstveno škripali pa smo kroz rupe na čvornovatom rasušenom podu još s uzbuđenjem virkali u prizemlje s partizanskim i švapskim oružjem... eh, da si mogao uzeti neku tandžaru i pucati njome po žabama u obližnjem Bajeru! Na kraju nas je žgoljava i pretjerano našminkana učiteljica povijesti, koja je vodila obilazak muzeja, odvela i u jednu veliku, tamnu prostoriju na potkrovlju. Kad su nam se oči počele polako privikavati na mrak, sa totalnim smo zaprepaštenjem ugledali sobu punu ljudskih kostiju i lubanja. Gdjegdje bi zasvjetlucala koja široka sablja, vrh koplja, kaciga ili posrmljena čelenka... a cijelo brdo kostiju izgledalo je kao da će se očas stropoštati na nas. Stajali smo kao ukopani... neke su djevojčice iz redova iza mene već lagano jecale, a ni mi dječaci nismo baš bili u boljem stanju... jedino što smo možda cmoljili onako više u sebi. Naša je jadna i na takvu sliku nespremna učiteljica, nakratko pala u nesvijest, tako da smo joj dugo morali mahati mokrim maramicama ispred lica. Poslije smo saznali, kad je za usađene strahove mnogih već bilo kasno, kako su se na tom potkrovlju čuvali ostaci nekakvog zaboravljenog turskog groblja koje su radnici pronašli kad su probijali nove ulice kojima se tih godina veselo širio naš tada još perspektivni mali gradić!

Kad sam nakon puno godina ulazio u porečki muzej... gurajući teška drvena vrata uz parajuću škripu, zapuhnuo me onaj isti miris koji sam davno bio osjetio ulazeći u onaj tajanstveni dvorac iz djetinjstva. Kao Proustovi mirisi lipova čaja i kolačića madeleine! U ovaj sam pak muzej išao poslom, radi snimanja eksponata za monografiju! Muzej je tada bio još uvijek pučka institucija, a ne znanstveni projekt. Zahavljujući susretljivoj ravnateljici, dobili smo i vodiča po muzeju; kustos, krupni čovjek mojih godina, žurno nas je vodio od artefakta do artefakta, brzo skidajući sa spiska ono što smo morali snimiti. Vadio je komade iz staklenih vitrina, otvarao debele knjige i skidao slike sa zidova bez ikakve bojazni, spretno i bez ustručavanja premetao ih je po rukama, puhnuo po navici, tek reda radi da skine koje zrnce urasle prašine i odmah po snimanju vraćao sve na njihovo mjesto ne bi li čim prije pokrio tragove bez prašine po policama i blijede bjeline ostale ispod slika po zidovima koji su boli u oči poput kakve nespremljene trpeze koju iza objeda ostavi lijena domaćica!

Začudo on nije mirisao na muzej, više na neku dobru cigaru ili duhan za lulu s aromom vanilije. Odrađivali smo kat po kat po muzeju i sve sam se bio nadao kako će mene i fotografa odvesti u potkrovlje i da će nam tamo pokazati neki rastureni mozaik, nekakvu tajnu hrpu nerazvrstanog materijala, kostiju ili oklopa koje naravno, nećemo smjeti snimati, ali koji će dati onu nedostajuću notu tajanstvenosti i začudnosti kojom mora obilovati svaki posjet muzeju. Dakako ništa turskog nije bilo u ovom muzeju, osim kave sikteruše koju smo nešto poslije pili u kustosovom uredu... sjedio je iza velikog masivnog orahovog stola s hrpom otvorenih debelih izgleda zemljišnih knjižurina posvuda okolo sebe... nervozno se vrpoljio dok smo izmjenjivali nekoliko kurtoaznih rečenica, očito s nestrpljenjem čekajući da se izgubimo iz njegova svijeta i da se čim prije vrati svojim librima. I da, dobro sam bio pretpostavio otkud mu miris – pod desnom rukom lula mu se bila iskrenula iz tanke limene pepeljare oko koje je bilo mnoštvo sitnih mrvica nagorenog duhana.

Uskoro su se teška vrata sporo zatvorila za nama, prije zadnjeg škljocanja brave i okretanja ključa u njoj, duboko sam i brzo udahnuo taj miris koji me bio vratio u djetinjstvo i za koji više nisam znao hoću li ga još ikad tako intenzivno osjetiti!

Moć muzeja - postala noć muzeja!

I skoro da sam bio u pravu – nakon koje godine poslije ovog mog prvog posjeta porečkom muzeju, muzej je zatvoren! Grad u kome se na svakom ćošku sudarate s dalekom prošlošću, grad po kome gdje god da zagrebete otvorite ranu čuvanu stoljećima... odlučio je da mu muzej po kome će svakodnevno tumarati lakomisleni i djetinjasti, golišavi i bučni đaci i turisti – ne treba!

Grad će svoje tajanstvene i neprocjenjivo vrijedne artefakte čuvati za sebe! Uostalom i sam je grad dovoljno star i što bi ti turisti još htjeli, već kad hodaju po našem gradu, isto je kao i da hodaju po muzeju... i sam grad postaje (stalni i ovapnjeni) muzejski postav.

Ili, pardon, možda ćete te vrijedne artefakte moći pronaći na internetu na nekoj strašno informativnoj www, koju će učenici morati lajkati kako bi dobili + iz zalaganja na satovima povijesti, po njemu će vas voditi kursor umjesto da vas vodi miris i skriveni tajanstveni duh starih vremena ili bar suvonjavi kustos koji još uvijek diši na vlagu i staru hartu ili bar na neki dobar rezani duhan!

Muzej nije uškopljena naučna ustanova, veleučilište ili fakultet... muzej bi više trebao biti bučna i prepuna autobusna postaja, šetalište, promenada... što ako iz muzeja nestane plijesni, vlage, mufe, prašine: sterilni muzej je poput sterilnog zavoja – čuvati ga možete jedino zatvorenog!

A plašim se da će jednog lijepog dana kad se otvori naš gradski muzej (!?), on postati upravo takav – sterilan, straho(m)poštovan, bolnički anemično tih i nezanimljiv! Moći ćete ga obići pod nadzornim kamerama i uz pomoć aplikacija na vašim pametnim telefonima... a nedajbože da biste smjeli rukom dotaknuti hladni kamen izvaljen iz temelja našeg grada baš onda kad smo posljednji put kopali novu kanalizaciju... nedajbože da biste u njemu mogli naći ono skriveno mjesto na kome se čuvaju izlošci pred kojim bi klinci na školskim ekskurzijama piškali u gaće od straha... ili bi punašna učiteljica opala u nesvijest pred restauriranim skeletom kakvog nesretnika čije su kosti nenadano nedavno iskočile na susjednom škoju! Nekad je muzej imao moć - danas mu je ostala tek - noć!

Možda muzej nije mjesto da se u njemu hekla, štrika, kuha ili da se maškara kao o pokladama, da se muški oblače na žensku, a ženske na mušku monduru, da se od njega radi teatar... ali bolje i to nego da bude pod staklenim zvonom, zaključan, videonadziran, pseudoznastven, impotentan, sterilan... ako već moramo žrtvovati crnu kraljicu, dajte se bar potrudite da padne i dosta bijelih pijuna... ako čak pristanemo i na velike kompromise prema takvoj instituciji, samo kako bismo je očuvali i spasili, pitam se za kraj: Zašto onda noć muzeja nije svaki dan!

Buraz s burze

P.S. Jeste li čuli ono za Angry birds... majko mila... valjda Ameri nisu ušli i u soliter ili minesweeper... ili Rusi u tetris?