Bravo rukometaši!
Sport, 30.08.2004.
(Izvor:Marin Grgeta)Hrvatski je medijski prostor s pravom obasut panagericima fantastičnim hrvatskim rukometašima, osvajačima zlatne olimpijske medalje. Momci uistinu zaslužuju sve superlative koji im se pripisuju: aktualni su svjetski prvaci, na europskom su prvenstvu bili solidni četvrti, a objektivne su ih okolnosti spriječile u osvajanju medalje. Sad su se okitili i olimpijskim naslovom, nakon fenomenalne serije od osam kristalno čistih pobjeda. Atenom su protutnjali neporaženi, što je uspjeh bez presedana!
Znam da je prežvakana priča o Davidu i Golijatu, ali mora se istaknuti činjenica da je upravo nevjerojatno kakvu koncentraciju fenomenalnih rukometnih talenata ima zemlja koja ima «jedan i pol» pravi rukometni klub, a rukomet nije baš sport koji se previše «hakla» po ulicama. Boljim sportskim poznavaocima je svakako poznato kakve su njemačka i španjolska rukometna liga, koliko je rukomet razvijen u Rusiji, Francuskoj, da ne govorimo o Švedskoj koja je čitav niz godina bila vodeća rukometna velesila, a koja se nije ni uspjela plasirati na olimpijadu!
Prije samo nekoliko godina bili smo posljednji (šesnaesti) na europskom rukometnom prvenstvu. Nakon silaska sa scene sjajne generacije Smailagića, Ćavara, Bilića, Perkovca, Puca, Kljaića, Načinovića, Bašića, Saračevića i drugih, izgledalo je da će nam rukomet krenuti putovima košarke, tj. strmoglaviti se sa samog svjetskog vrha do pozicije vreće za napucavanje i hrpe prenapuhanih mediokriteta koja će se godinama švercati na staroj slavi uglednih prethodnika. Međutim, Lino Červar, rukometni mag i društvenopolitički redikul (što nije tema ove priče i što nikako ne umanjuje njegovo sportsko umijeće, uspjehe i zasluge), uspio je od grupe mladih, neafirmiranih, ali iznimno talentiranih igrača stvoriti «dream team», paklenu mašinu koja neumoljivo melje sve pred sobom.
Osobno sam uvijek dosta oprezan u najavama, a i ako mislim da je ekipa za koju navijam negdje veliki favorit, uvijek prognoziram sa «podignutom ručnom», «vještina» koju sam naučio od talijanskih trenera i komentatora ili, u domaćoj inačici, legendarne «pile naopako» pokojnog velikana Ante Biće Mladinića. Tako je bilo i ovaj put: ozlijede Sulića i Valčića, upitno stanje Lackovića, nepovjerenje u Vorija, nagnalo su me na to da bih osobno bio prezadovoljan ulaskom u polufinale, a mislio sam da ćemo i to mučno ostvariti. Jedan me prijatelj, sad već moram priznati i dobar rukometni poznavatelj, uvjeravao da smo sigurno prvaci i da nitko protiv nas nema šanse. (Doduše, taj me isti lani uvjeravao i da će njegov Milan sigurno obraniti titulu europskog prvaka, a ja ću vječito s radošću pamtiti jednu divnu proljetnu večer u La Coruni…). Rekoh mu da ću biti najsretniji ako me dečki iznenade, a on bude u pravu. Tako je, srećom, na kraju i bilo!
Svaka čast našim rukometašima, neka zasluženo proslave! I neka ovaj put, po mogućnosti, pozovu neke druge pjevače od onih koji su ih u Zagrebu zabavljali na proslavi svjetske titule. Neću spominjati imena, da ne ispadne da imam fiks ideje (koje i imam, što se tiče stava prema ignorantskom, divljačkom primitivizmu…) Samo bih volio da se sve završi savršeno, kao što je dosad bilo (izjave tipova ala Tonči Vrdoljak nisu vrijedne spomena). I na kraju još jednom: bravo dečki!