Brazil: Zašto smo ispali?

Odgovor na ovo pitanje lavira negdje između fiziologije i psihologije iz domaće radinosti. Sva pametovanja koja su sada otvorena nakon ovog ponovnog ispadanja reprezentacije u prvom krugu mogu se svesti na nekoliko razloga: od toga da smo imali neiskusnog izbornika koji je do ovog prvenstva vodio tek 5-6 utakmica mlađih reprezentativnih uzrasta do toga da smo imali previše iskusnih (čitaj starijih) igrača koji više ne mogu pratiti nogometna razmišljanja mladih brzaca.

Kad sad gledate repku, jasno se vidi kako okosnicu ekipe drže igrači koji se moraju čuvati za klupsku jesen od koje se u stvari živi, a dobar dio očekivanja ekipe se usmjerio i na igrača koji još niti nema svoj klub (Mandžukić).

Kovač kao izbornik prihvatio je učinkovitu ali dosadnu germansku, štrebersku školu nogometa u kojoj su kondicija, unaprijed dogovorena strategija i podređenost kolektivu osnovne karakteristike igre... no vidjelo se na upravo toj odlučujućoj utakmici s Meksikom, kako su nas protivnici i nadigrali i pretrčali i nadtrčali. Germanska škola nogometa također ne uvodi u ekipu lidera - libera koji nema nikakvo ograničenje spram ekipe, već naprotiv cijela ekipa igra za njega – kako pokazuju npr. odnosi trenera i suigrača spram Messija, Ronalda, Neymara. Nikako se ne mogu oteti dojmu da smo mi u ovoj ekipi imali takvog igrača koga je Kovač potpuno krivo iskoristio ili ga zbog nezamjeranja sujetnom dijelu ekipe nije htio pustiti s uzice, ovdje naravno mislim na Rakitića.

Naš tip igre ipak je svojstveniji tzv. 'lakšem' pirlovskom, južnjačkom, mediteranskom štihu koji mora uvažavati i znati prepoznati igrača sa žicom, igrača poteza, igrača vica, igrača koji zna nadahnuto improvizirati i koji u trenutku može okrenuti trenerski naum u svoju korist, a time će zasigurno donijeti korist i cijeloj ekipi!

Indikativan pokazatelj takvog krivog, štreberskog Kovačevog odnosa spram nogometa vidio se u 55. minuti utakmice s Meksikom, kada je u igru ulazio mladi Kovačić. Ne znam kako se niti jedan od silnih naših nogometnih stručnjaka i novinara nije zakačio za taj detalj! Nisam taj moment pronašao niti na jednoj tražilici, pa sam se sam morao "snaći" (Hvala D:)!

Naime, čekajući izmjenu kraj aut-linije član stožera Vatroslav Mihačić (inače direktor Nogometne akademije koju moraju završiti svi hrvatski treneri, pa ju je tako završio i Kovač, a i brat Robert također), uhvatio je mladom Kovačiću listati nekakvu skriptu, pretpostavljam s vizualiziranim mjestima i taktikama koje dečko treba odigrati. Ne znam samo kako su Kovač i stručni stožer mogli unaprijed vizualizirati kao će igrati Meksikanci?

Ako ćemo pošteno, da je dečko volio knjigu vjerojatno ne bi završio u nogometu, pa zašto mu onda zagorčavati život ovom jeftinom folirancijom za javnost našeg "stručnog" stožera, pred sam ulazak u igru u za njega jednoj od najvećih utakmica koje je do tada u životu odigrao.

Zblanuta i uplašena Kovačićeva faca dovoljno govori o uspjehu takvog trenerskog stava. (A da ne govorimo da je u tom trenutku na njegovom mjestu trebao biti Vukojević, koji bi oslobodio Rakitića iz veze i poslao ga u prvu liniju.)

Ako igraču moraš objašnjavati taktičke zamisli tik pred ulazak u igru onda ga ili potcjenjuješ ili ga ucjenjuješ! Volio bih vidjeti trenera koji Ronaldu, Messiju ili Neymaru pokazuje skriptu s taktičkim zamislima. Taktičke zamisli treneri "prepisuju" i zapisuju po njihovoj igri i to kad ih pustiš da igraju! U drugom slučaju, svaki igrač u današnje doba postaje sve više poput golmana (uz rijetke izuzetke gore spomenutih), budući da je u nogometu ranije samo golman imao striktni zadatak (obraniti vrata) i svoje ograničeno područje djelovanja (šesnaesterac). Danas i svaki igrač poput vratara, ima svoj striktni zadatak i područje djelovanja - treneri im u glavu ugrađuju nevidljive bijele linije (barijere) poput golmanskog šesnaesterca, koje ne smiju prijeći, ako hoće biti "dobri". Treniranje se glavnom svodi na drilanje ograničene nogometne zadaće za koju se priprema i/ili ga pripremaju usko, uokvireno i štreberski. Tako igrači postaju sve više vratari-golmani koji poznaju i uvježbavaju samo jedan svoj zadatak (ili dva) u prosljeđivanju lopte, obrani svog dijela terena i čuvanju pripadajućeg im protivnika!

I na kraju kad vidite koju su lovu naši momci iz Brazila munuli za neprolazak skupine (140.000 € po glavi) možda bi valjalo razmisliti o budućem plaćanju po učinku: tj. da zarada raste s prolaskom svake etape prvenstva: plasmanom na prvenstvo ostvari se 50% premije, a svakim sljedećim korakom prolaska grupe, osmine, četvrt i polufinala dodatnih 15%... sigurno biste vidjeli kao bi kod naših flegmatičnih zvijezda, ako ništa drugo, a ono bar, porastao nacionalni naboj!

Vaš Buraz