Rijeka-Kalić (90km) Sto(t)ko moja mala ili: "Daaa, Kina, kako da ne!"

Kad jutro započne uz grozničave poglede kroz prozor, čak i prije srka čarobnog crnog napitka, to znači da ste na putu u prijevoznom sredstvu bez krova nad glavom. A ako vam se nebo nakon prvog pogleda ne nasmiješi, nekako vam se ne da napustiti komfor trenutnog boravišta. Bike hostel Rivera nam ga je ponudio u potpunosti, a smještaj vozila u njihovoj garaži dao mogućnost za rasterećen san. (ili su to bila pića dobrodošlice?).

Sa friendly vlasnicima ispijamo prvu kavu uz osjećaj da nismo u hotelskoj ustanovi već u posjeti nekim prijateljima. Uključivanje mobitela, Barbari pristižu poruke podrške... i novinara portala Moja Rijeka koji uživo žele čuti njenu priču. I ovako i tako, jutro nije moje doba dana, plus su sada moje paking brljotine vidljive predstavnicima sedme sile. No, svi ti problemčići postaju prošlost kad pogledam svoje dijete u punoj ratnoj opremi, nabrijano za pokret. Pozdravljamo se sa riječkim hotelijerima i novinarima, pa se prolaskom kroz tunel u Vodovodnoj opet nalazimo u riječkoj vrevi. Privremeni osmjeh zadovoljstva činjenicom da smo se iz nje iskoprcali kvari nam dolazak do tunela dugog 1,5 km kroz kojega moramo proći, označenog onim plavim znakom "Rezervirano za motorna vozila". A nemamo opciju B.

Kratki dogovor, Barby će uskim trotoarom, a ja ću projuriti naprijed, ali... Negdje na 3/4 tunela je odvojak za Pećine, a nastavak vodi na novu riječku autobahn obilaznicu. Trebali bismo izaći na odvojak, a nemam gdje stati da je pričekam. Uz strah da ona ne projuri naprijed, odlučim tu odglumiti ulogu Maystora koji nešto popravlja usred tunela. Ne znam jesu li me svi pozdravljali ili, bit će prije, trubili negodujući zbog moje kvaziinteligencije, ali budalu sreća prati. Izlaskom iz tame Barby želi odraditi naš obredni pozdrav, bit će da ni njoj nije legao ovaj početak dana.

Nastavljamo preko Kostrene, nakon čega kreću prvi brdski ispiti. Nebo nam prijeti, pa smo se "ukabančili" na jednom od autobusnih stajališta na kojem je jednaku radnju upravo obavljao jedan biciklistički par, jedan od onih "opasnih", znate, nakrcanih sa 44 torbe.

Poniznost pred Majkom Prirodom donosi novo poznanstvo sa tim švicarskim parom, Tomasom i Marian, koji na biciklima putuju do obližnje Kine. Pih, ne damo se impresionirati (sa tako nakrcanim bajsima ionako neće dalje od Selca. Baš će oni nas farbati, daaaaaj!")

Barby bi htjela probati vožnju u ekipi, a meni i trajku to odgovara, jer mi sigurnost grupne vožnje daje priliku da isprobam kako trajk ide i u drugoj brzini.

Nakon dvadesetak kilometara trio zaključuje kako mu paše zajednički ritam vožnje, a i oba tima istovremeno obnavljaju znanje engleskog jezika. Na benzinskoj pumpi u Crikvenici svjedok sam dogovora da bi i dalje vožnju nastavili zajedno. Ritam praćenja iscpljuje. Pazim da netko ne naleti odostraga, da ne budem predaleko od Barby, da nas oni nadolazeći imaju kuda zaobići, da netko ne naleti u điru. No, prije svega, da Barby bude maksimalno sigurna. Njena vožnja u grupi daje mi neku (lažnu) sigurnost, pa taktiku "biti uvijek iza" mijenjam za "sačekuše" (odem 2-3 km naprijed, pa ih čekam).

Bila je to moja velika usluga protočnosti prometa Jadranskom magistralom toga dana. I kvačilu trajka. Oko 5 poslijepodne i nakon 80 prijeđenih bike kilometara, stižemo u Senj i ostvarujemo raniji dogovor da zajednička vožnja toga dana traži zajedničko obredno ispijanje kave.

Uz napitak ide i razmjena prvih priča kojima neznanci postaju znanci. Švicarci su zanimljiv par. Uostalom, zar netko tko ima ideju biciklom putovati prema Kini može biti nezanimljiv sugovornik?!

No, zajedništvo traži i kompromise. Marian se žali na koljeno i oni bi tu negdje ostali kampirati, dok Barbi želi dalje. Odlučujemo im pokušati pomoći pronaći smještaj, ali su brojni pozivi iz naše logističke baze urodili saznanjem da su svi kampovi zatvoreni. Prvoaprilska šala? Ne, zbilja! Svi nešto spremaju i čiste, ali otvorenom kampu ni traga. U jednom od poziva nudi nam se dvosobni apartman u obližnjem mjestu Kalić.

Već je oko 18 sati, u istraživanju smo izgubili oko sat vremena, a do trajektnog pristaništa Prizna, našeg zamišljenog cilja, ima još oko 40 km. Trasa je to koju poznajem i totalno je brrrrrr! Ali ne i za Barby. Ona želi dalje, a mene je sve strah da ćemo zakasniti na posljednji trajekt za Novalju. Procjena je kompromis svih parametara, a nekakvog izbora baš i nemamo, kao ni Švicarci, pa pada dogovor sukladan svemu tome: nastavljamo do Kalića i prihvaćamo jedinu ponuđenu opciju - dijeljenje smještaja.

U senjskoj butigi obavljamo šoping nužan za večeru "na istrijanski" pa, pozdravljeni brojnim Senjanima, nastavljamo put Kalića. Uskoro stižemo do kuće, lijepo označene uz cestu, koja se smjestila na orlovskom brijegu, a iznad nje apartmani Delfin.

Dobro mjesto za sve u sličnoj situaciji, toplo preporučujem. Bajsi i Žohar (trajk) su pod strehom, a u apartmanu peć na drva, naložena kad smo potvrdili dolazak. Ubrzo su nad njom i oznojene jakne (čarape neću spominjati jer nisu u skladu sa Carbonarom koja je u nas vratila toplinu). Ugljikohidratni san bio je sve što umornim tijelima treba. I pogled na Rab, uz nadu da ćemo ga ujutro ugledati okupanog suncem.