Cikloturizam i za najmlađe: D dej fooor - Rain,rain...go away go awaaay

Ko je reko da se po jutru poznaje daaaan? Koo?? Eee...ali zato smo danas dobili kavuu. I bili svjedoci nastajanja orginalne i autentične paške narodne nošnje koju naša domaćica sa svojim AFŽ ekipom kroji i šije za jedan predstojeći festival. Pozdrav od preudobnog smještaja. Dopuna namirnica i, ispred Konzuma, čestitke ljudi, informiranih žitelja, koji već Barby prepoznaju kao „Ona mala pulazadar“. Jedan razdragani šjor pita za onu dionicu od jučer, jer kaže: „kad sam pročito u novinama za maalu, odmah sam pomislio kakoće nuuuda ka moja makina gre u trećoj“. Za vožnju bajsa, Pag je čista suprotnost svome izgledu... nježni grubijan. Cesta fino vijuga njime, bez pretjeranih updown kerefeka. A i neugodni istočnjak okrenuo je na sjeverozapadnjak i naši bikeri, za razliku od jučer, sada fino surfaju. (windbajking? Hmm..? ali... afff... Zemlja zove maystora!... maystore, javi se.. kššššš).

Uz raskriljene bikere, panorame koje nudi Pag brzo se izmjenjuju. Kolan, Mandre, otkačeni Šimuni i kao desert, avionska panorama grada Paga. Uz polja Paške solane i dalje, gdje cesta ne može biti bliže moru. Pa se i zanesoh malo.

Netom prije, zaustavio sam da se javim na jedan telefonski poziv i grupica je malo odmakla. Sistemom Sad-ću-ja-njih-stići-brzo, negdje oko Dinjiške, nema ih pa ih nema. Stajem malo prije Paškog mosta. Nema ih. Instinktivno vadim mob iz džepa... 11 neodgovorenih... Barby... Promašio sam ih i za... dosta.

Našavši ih kako blaženo papaju na jednoj klupici uz more, sve sam im odmah oprostio... što su se izgubili. Bljeskanja mora odjednom nesta i pogledi gore... ogromne ljubičaste mase koje putuju nisko i velikom brzinom. I prve kapi koje kažu zašto su tako indigo purpurni. Navlačimo nešto, onako letimično, u stilu „proći će“, ali procjena nam je bila prebahata. A nigdje benzinske baš kad biciklistima treba – streha. Odjednom pravi, kao ljetni, temporal. Ne znaš odakle lomi... a u biti od svuda. I grmljavina dopunjava zvučni dio kulise.

U trenutku smo mokri ko miševi. Vičem Barby da uhvati ritam i grozničavo tražim mjesto gdje bismo se sklonili. Ali neeeema. Nesvjesno smo se i odvojili od grupe, tako, u toj potrazi za suhim. Kod Ražanca uočavam jednu započetu gradnju sa obraslim okolišem i ne gubim vrijeme na potragu za pitati nekoga: Dal se smije domaćine? Utočište je dobro, kvalitetno, marka betona 500 (hehehe) i od odbačenih paleta sastavljamo konjić za sušenje stvari. Švicarske posade nema. I tako se mi posušišmo, pomarendasmo, ali njih još nema. Kontakt podatke, naravno da nismo izmijenili. I šta sad? Prošlo više od sata, a mogli smo im odmaći... pa ne baš puno. Slažem se sa kćerinom konstatacijom da je bez veze rastati se bez pozdrava od nekoga sa kime putuješ 3 dana bez pozdrava, a i zabrinuli su me. Taman da ću otići pogledati što se desilo, evo nekih poznatih silueta u daljini.

Oni. I šta... gdje ste?? Nakon 20 dana na putu i 3 dana sa nama, ovo je prvih par km gdje smo se razdvojili, i naravski, em počela kiša, em Tomasu pukla guma. Odmah tu, u našem bunkeru, razmjenjujemo adrese. Oni bi u Zadar, a nas zovu prijetelji da prođemo do njih u mjesto Vrsi. Pogled na kartu i konstatacija da nam se i taj dio puta poklapa, pak nikako da se razdvojimo. Pred Vrsima dočekuju nas prijatelji bikeri (alp oni motorizirani) Saša, Žac, Sandra. Dugo se nismo vidjeli. Odmah nas odvlače uz njihovu konstataciju da nema šanse da nastavimo. Isto je pripalo i Švicarce, ne daju im beknuti i uskoro smo svi gosti ljubaznih prijatelja. Druženje se nastavilo onako kako zagorsko-posavsko-dalmatinski odgoj nalaže: srdačno i hranjivo, zbog čega je i kiša odustala od nas.