Veliki švicarski psiholog i psihijatar, začetnik analitičke i transpersonalne psihologije C.G. Jung prvi je posvijestio i definirao sjenku u nama. Njegova psihologija, znana kao "arhetipska psihologija", klasificira ljudsku psihu na nekoliko glavnih sastavnica:
Jungova psihologija sa kolektivnim nesvjesnim i interpretacijom mitoloških i religijskih simbola odstupa od tadašnje analitičke psihologije i stvara temelj transpersonalne psihologije.
Prema njemu, kolektivno nesvjesno sastoji se od četiri arhetipa ili univerzalna praoblika (obrasca):
Jung je smatrao da se arhetipi pojavljuju u snovima, sanjarenjima i slobodnim asocijacijama.
Cijela Jungova psihologija usmjerena je individualizaciji, odnosno osobnom rastu i razvoju pojedinca, koji u iskustvima i dramama života, kroz susret sa arhetipovima, dolazi do ostvarene zrelosti i Cjelovitosti. Po njemu, ova vrsta psihologije namijenjena je osobama koje su: realizirale svoje osobne ambicije, zadovoljile osnovne potrebe, zasićene životnim iskustvima, na pragu duhovne krize i u potrazi za "životnim smislom".
"Psihološko pravilo kaže da kada unutarnja situacija nije osviještena, ona se dogodi izvana, kao sudbina. Drugim riječima, ako osoba ne osvijesti svoje unutarnje kontradikcije, svijet će konflikt morati odigrati izvana."
~ C.G.Jung ~
Jungov obrazac psihičkog rasta predstavlja proces u kojem čovjek, apsorbirajući psihičke energije koje emaniraju iz arhetipova kolektivnoga nesvjesnog u svjesno iskustvo i nadvladavajući Sjenku (unutarnjeg neprijatelja) razvija zdravu ego-personalnost, te raste do vrhunca susreta sa simbolima Jastva (često prikazanima u likovima poput Krista, Krišne i drugih božanstava i slikama cjelovitosti kakve je Jung našao u hinduističkim i budističkim mandalama i yantrama - geometrijski pravilnim i zaokruženim figurama), ostvarujući time istinski životno ispunjenje i Cjelovitost (prosvjetljenje ili mokšu).
Sjenka je ona osoba kakva ne želimo biti. Sastoji se od naših misli, emocija i nagona koji su nam previše bolni, sramotni i neukusni da bismo ih prihvatili. Zbog toga, umjesto da se suočavamo sa njima, mi ih potiskujemo i projiciramo na druge ljude, najčešće naše najbliže ili one sa kojima smo okruženi (npr. na poslu).
Svoju sjenku vidimo u članu naše koji nam najviše "ide na živce", političaru "kojeg najviše osuđujemo" ili osobi sa posla "koja nam se gadi".
Kada to osvijestimo i ispravno shvatimo, dolazimo do zapanjujuće i otrežnjujuće spoznaje da je naša sjenka ono što nas plaši, smeta ili odbija u vezi drugih ljudi ili nas samih. Tada shvatimo da je naša sjenka sve ono što nastojimo sakriti od onih koje volimo i sve ono što ne želimo da drugi vide u nama i saznaju o nama.
Svi trenuci boli i srama koje smo ikada proživjeli, a potisnuli smo ih, postali su naša sjenka. To su potisnuti strahovi, užasan sram i težak osjećaj krivnje, proizašli od problema iz prošlosti s kojima se nikada nismo suočili.
Sjenka može potjecati od traumatskog/stresnog događaja ili godina poricanja. Sve ono što smo sakrili od srama ili porekli od straha, to je sjenka.
Ona nas udaljava od našeg Jastva, naše prirode i zbog nje se počinjemo osjećati odvojeno, usamljeno i uplašeno. Strah, sram i krivnja njezina su hrana i daju joj moć. Ona nas može uvjeriti da smo bezvrijedni, nesposobni, ne zaslužujemo ljubav i poštovanje, da smo previše glupi i jadni da bi bili glavna zvijezda svojeg vlastitog života.
Međutim, sjenka nije ništa drugo nego iluzija mraka, jer onog momenta kada upalimo svjetlo Jastva, mrak (sjenka) nestaje.
Jungovo glavno otkriće bilo je da ljudska bića dijele jedno Jastvo. Dolaze sa istog Izvora Života. "Tko sam ja" ovisi o odgovoru na "Tko smo mi?".
Jung je rekao: "Nesvjesno područje nije o meni. Ono je o nama. Kada osoba ima nesvjesne nagone i želje, oni izviru iz čitave povijesti čovječanstva. Svatko od nas povezan je s kolektivnim nesvjesnim." To je zajedničko nesvjesno i prebivalište je sjenke.
Najčešće situacije u kojima se oslanjamo na kolektivno Jastvo su:
Društvo nas sve drži zapletene u svoju mrežu kolektivne sjenke iz koje ključaju nagoni, predrasude, strahovi, sjećanja na traume i katastrofe te frustracije zbog neispunjenih želja.
Kolektivna sjenka boji izbor našeg društvenog sudjelovanja, namećući se obliku pitanja poput: "Koje su moje domoljubne dužnosti?", "Trebam li podržavati društvo ili mu se suprotstavljati?", "Koje su moje društvene obveze?", "Dugujem li što siromašnima?", "Koliko sam povezan s drugim ljudima?", "Mogu li utjecati na svijet?" i slično.
Novo područje sociologije istražuje "društvenu zaraženost", tajanstvenu pojavu koja utječe na naše ponašanje. Npr. djelovanje trendova i mode. Svi se odjednom i neprestano dopisuju preko Vibera, WhatsApp-a, mijenjaju MySpace za Facebook ili Twitter, ili se prebacuju na nove video igrice. Pomodni hitovi šire zarazno ponašanje. Međutim, pitanje je kako određeno ponašanje postaje zarazno?
U poznatom društvenom pokusu, učinjenom na sveučilištu Stanford, psiholozi su preslikali zatvorske uvjete kako bi proučili agresivno ponašanje čuvara prema zatvorenicima. Izabrali su odlične studente sa prestižnog fakulteta i podijelili ih u dvije skupine (čuvari i zatvorenici) te im zadali da igraju uloge.
Pokus je za par dana morao biti prekinut, jer su studenti - čuvari počeli teško zlostavljati studente koji su igrali ulogu zatvorenika, u tolikoj mjeri da su se pojavili slučajevi seksualnog zlostavljanja i ponižavanja.
Njihovo ponašanje se nije dogodilo zato jer su bili loši, već zato jer su se našli u lošim uvjetima koji su omogućili pojavu mračnih sila, pojavu kolektivne sjenke, pojavu masovne patologije.
Sjenka izlazi na površinu kada su stvoreni pogodni uvjeti za nju, kada postoji potpuna anonimnost. Odsutnost reda i zakona, te dozvola za ponašanje koje nadilazi uobičajenu moralnost od strane autoriteta koji obećavaju da kazne neće biti, pozivaju sjenku da se pojavi.
Čovječanstvo se tisućljećima bori protiv sjenke, međutim ona nikada nije bila poražena. Oni koji su je nadvladali, nisu se borili protiv nje; već su je jednostavno transcendirali – nadišli.
Da bi se sjenka očitovala, potrebna joj je suprotna energija. Svako iskustvo očituje se kroz prizmu dualnosti; iskustvo ne postoji bez suprotnosti: svjetlost – sjenka, užitak – bol, radost – tuga, žensko – muško, vruće – hladno, dobro – loše, gore – dolje, naprijed – nazad, itd. Da nema te podjele, ne bi bilo očitovanja. Sukob je priroda dvojnosti. Rješavanje sukoba je priroda cjelovitosti. Kada nismo samo svijetli ili mračni, dobri ili loši, bijeli ili crni, već obje strane istodobno, sukob nestaje.
Kada transcendiramo razinu problema, sa druge strane nalazimo razinu rješenja. Razina problema nije nikada i razina rješenja.
Kada god sebe proglasimo dobrima, nekog proglasimo lošim. Nekoga okrivljujemo da bismo mi bili u pravu. Iako se ponekad zauzimanje osuđujućeg stava potiče kao zdravo gledište na svijet, postupak uklanjanja magle iluzije počinje tek kada istinski shvatimo kako od toga nitko nema koristi, osim sjenke. Nikada nećemo biti dovoljno u pravu, niti imati dovoljno vrlina i pobjeda iza sebe da bi savladali ljutnju, bijes, zamjeranje, mržnju i strah koju nam uzrokuju ljudi koje osuđujemo. Kada se to spozna, počinjemo tražiti razinu rješenja, a ne razinu problema i tada transcendencija postaje razumna mogućnost.
Sukobi postaju sve teži dok ne dosegnemo unutarnju razinu duhovnog sukoba koji je najteži:
Transcendiranje je put do cjelovitosti. Biti cjelovit znači biti potpuno iscijeljen. Biti potpuno iscijeljen znači preobraziti podijeljeno Jastvo.
Transcendirati znaći nadići. Primjerice, majka koja gleda svoje nervozno i zahtjevno dijete, ne ide sa njim u sukob, niti ga osuđuje, već razumije da je takvo ponašanje posljedica umora i/ili bolesti i da će se nakon kvalitetnog sna i njegovo ponašanje promieniti. Sa svojim razumijevanjem ona je transcendirala razinu problema i s druge razine potražila rješenje.
Cilja rada sa sjenkom je ujedinjenje suprotnosti, povratak fragmenata, integracija svjesnog i nesvjesnog i oslobođenje (mokša).
Cjelovitost nadilazi (transcendira) sjenku.
Fragmentacija i osjećaj odvojenosti služe nam u procesu osobnog rasta i razvoja, kroz razne životne okolnosti, stresove i traume, da bismo postali svjesni sebe i vratili se vlastitoj prirodi i Cjelovitosti.
Svijet oko nas – ljudi, situacije, okolnosti – naša su zrcala. Ono što se događa unutar nas projiciramo na vanjski svijet. Kada radimo na sebi i mijenjamo svoj unutarnji svijet, i svijet izvana postaje drugačiji, jer zrcali promjenu u nama.
Uvijek u svoj život privlačimo ono što mi iznutra jesmo. Međutim, problem je što privlačimo i nesvjesne sadržaje, sadržaje naše sjenke, koje život postavlja ispred nas kroz razne osobe, situacije i probleme, sa ciljem da prepoznamo sebe u njima – da osvijestimo svoju sjenku, suočimo se s njom i transcendiramo ju integrirajući je u Cjelinu.
Kako to učiniti? Evo što preporučuje dr. Deepak Chopra:
Savjete opisane u ovom članku provodite na vlastitu odgovornost uz konzultaciju sa osobnim liječnikom.
Tekst napisala Conny Petö Đeneš, transpersonalna psihologinja, alternativna seksologinja i terapeutkinja prirodne medicine te voditeljica Centra Zdravlja Harmonija