Prosječna, relativno zdrava samozaposlena budala poput mene cijeli svoj radni vijek plaća zdravstveno osiguranje, iako joj usluga rijetko kad zatreba. Zbog toga je prosječna, relativno zdrava samozaposlena budala poput mene idelan štof za neuređenu, preskupu državu: uzimaju joj lovu, a zauzvrat nude iluziju besplatnog zdravstva, „ako zatreba“. Osim vikendom.
Prosječna, relativno zdrava samozaposlena budala poput mene je san snova svakog obiteljskog liječnika: on ubire glavarinu, a vidi me jednom godišnje, obično kad mi nešto uleti u oko, ili dobijem osip od bauljanja po mjestu požara sa kojeg izvještavam. Ili si, kao nedavno nakon tuširanja, zahvaljujući devijaciji i uskoći slušnog kanala, cerumen uguram duboko u uho i ostanem napola gluh.
Prosječni dežurni liječnik u ovoj državi je vrlo nesretna budala jer mu domovi zdravlja uvale sve pacijente koji nalete vikendom. Hitna mu, s pravom, prosljeđuje sve što nije jako hitno. Hodnici pred ordinacijama dežurnih liječnika (čekaonice) prepuni su neodgojene djece i neodgojenih roditelja koji uglas vrište, stranaca koji nikako da shvate zbog čega moraju platiti zdravstvene usluge, a ima tu i svakakvih arogantnih budala koje ulijeću preko reda. Ne smijem zaboraviti spomenuti one zbog koji sustav i postoji: bolesnu djecu i odrasle koji sve to, zajedno sa medicinarima, moraju trpjeti, jer im se potreba za zdravstvenom uslugom ukazala baš, eto, vikendom.
A sve to zato jer projektanti kaosa zvanog hrvatsko zdravstvo, uhljebi-polubogovi na vlasti, ne shvaćaju da je red kod dežurnog liječnika subotom često jednak ili veći od onoga radnim danom, pa bi dežurnih trebalo biti više. Ne znam zbog čega to ne znaju. Ili znaju, ali ih nije briga. Ili su svi redom zdravi kao Supermen pa im liječnička pomoć vikendom nikad nije zatrebala. Ili se liječe u Švicarskoj kao bivši ministar zdravlja (šifre: Shimadzu, poštenjačina, ne bih ja nikad, sve za Hrvatsku!).
Ne znate što je cerumen ili zbog čega sve ovo pišem?
Nedavno sam (ja, prosječna, relativno zdrava samozaposlena budala) nakon tuširanja shvatio da mi je desno uho začepljeno i "zuji". Pokušao sam ga očistiti svim provjerenim i poznatim mi metodama, ali u tome nisam uspio. Konzultirao sam i ekipe na društvenim mrežama, ali nije pomoglo (i oni su samo guglali). Krenuo sam potom na posao i ubrzo shvatio kako je vožnja na motociklu u ljetnim gužvama sa jednim začepljenim uhom prilično nezgodna i opasna aktivnost. Počelo je i neugodno zujanje. Osjećaj nelagode.
I onda sam, optimist, pomislio kako bi bilo zgodno prije posla skočiti do liječnika da mi ispere uho (iz iskustva nekoga tko ima devijaciju ionako preuskog slušnog kanala ili kako se to već zove, sjećam se da procedura traje oko 3 minute). Jer, imamo besplatno zdravstvo, zar ne?
Na Hitnoj me (s pravom, oni su tu da spašavaju ugrožene živote, a ne da tamo nekom razmaženom novinaru peru uši!) upućuju dežurnoj liječnici. Pred njenom ordinacijom čeka nekoliko odraslih i djece. Nakon cca pola sata čekanja (a da se red ni za jedno mjesto nije pomakao), liječnica odlazi na zasluženu polusatnu marendu. Uzimam od medicinske sestre iskaznicu i idem dalje neobavljena posla i začepljena uha (moram zaraditi za besplatno zdravstveno osiguranje, right?).
Nadao sam se da će proći samo od sebe, ali nije. Nisu pomogli ni zapaljeni štapovi sa voskom (užas!), niti dodatno kopanje štapićima po ušima. Ništa.
Nije pomoglo ni to što sam po kadi ronjao bez surlice i pendžerčića, pa sam do večeri ponovno morao stati u red kod doktorice, dežurne nesretnice, pred čijom sam ordinacijom čekao dobrih dvadeset minuta i nekoliko puta kucao na vrata, ali mi ih nitko nije otvorio.
Kad sam već pomislio da se radi o zabuni i da je dežurni neki drugi liječnik, eto odnekud medicinske sestre koja je dopratila neke strance sa djetetom. I stignem na red. Usprkos tišini koja je u ordinaciji vladala dok sam pred njom čekao i kucao na vratima, ispostavilo se da unutra ima liječnika. Ne jedan, nego dvoje! Doktorica i doktor! (Što su radili, ne znam. Možda su se igrali doktorice i doktora, ali meni se nisu javljali).
Pita doktorica što me muči, ja joj objasnim. Kaže da se u ponedjeljak (za dva dana!) javim svojoj liječnici koja će mi to isprati. Pitam doktoricu može li mi ona isprati uho, kaže da ne može. OK, odoh do ljekarne podignuti propisani hidrogen, nakapam ga u uho pa time još malo bolje zabetoniram onaj cerumen u uhu (čitaj: sad već ništa nisam čuo na desno uho).
Priznajem, nisam doživio tešku prometnu nesreću niti sam se na hitnoj nacrtao sa metalnom klanfom zabijenom u glavu. Nisam doživio infarkt, moždani udar, ništa slično. Ali nisam ni razmažen zbog toga što vjerujem da bismo i subotom trebali dobiti tako prokleto jednostavnu zdravstvenu uslugu kakva je ispiranje uha.
To se nekad, dobro se sjećam, radilo na Hitnoj ili kod liječnika opće prakse. Zbog spomenute anomalije na uhu radili su mi to u djetinjstvu više puta. A onda je netko isključio zdravi razum i krenuo popisivati što liječnici smiju, a što ne smiju. Pa sad imamo što imamo. A prokleto ispiranje uha, izgleda, nije među uslugama koje HZZO propisuje dežurnim liječnicima.
Kreatori zakona koji ovako uređuju rad zdravstva do jeseni su na „ljetnoj stanci“, a ministar koji resor vodi po kretenskim zakonima hvali se uštedama u bolnicama i generalno svom resoru. Doista je teško uštedjeti kad na cjelokupnu populaciju Poreča i okolice uvećanu za veliki broj turista u domu zdravlja plaćaš jednog jedinog liječnika, zar ne?!
To je isti onaj štedljivi ministar zdravstva koji je u skupom zagrebačkom neboderu zakupio preskupe poslovne prostore, a ugovore o najmu čuvao kao poslovnu tajnu sve dok mu nije naloženo da ih pokaže javnosti. Onaj koji je seksističkim komentarom na račun medicinskih sestara i njihovih uniformi pokazao kakva je šovinistička seljačina. Da, isti je to onaj štedljivi ministar koji je u prostor HZZO-a ugradio preskupu "gluhu" sobu kakve imaju u Pentagonu.
A mi u porečkom domu zdravlja cijeloga ljeta vikendom imamo jednog liječnika. I nitko nema pravo na ispiranje uha. Jer, potrebno je štedjeti.
P.S.
Ovaj osvrt nema veze sa dobrim, predobrim djelatnicima Hitne i Doma zdravlja u Poreču. Za njih imam uglavnom samo riječi hvale. Problem je u sustavu, kako zdravstvenom, tako i vrijednosnom.
P.P.S.
Ako nekoga zanima kako sam riješio problem začepljenog uha: nazvao sam punicu. Više je desetljeća radila na Hitnoj i ima iskustva sa svačime. Telefonom mi je rekla kako da si uho sam isperem toplom vodom i špricom kupljenom "kod Melite" (tako u obitelji zovemo ljekarnu u Kandlerovoj). Trebalo je malo upornosti, čep je bio tvrd, ali sam na kraju uspio.
A frend koji mi je ovo u cafe baru Lamai čitao preko ramena kaže: trebao si sebi u nogu zabosti nož. Odveli bismo te na Hitnu pa bi ti možda, ako ih lijepo zamoliš, nakon krpanja noge i oprali uho.)