Razgovor zapisao: Davorin Balaž
Poznata pjesma grupe Colonia kaže da svijet voli pobjednike, osobe sa jasnom vizijom onoga što žele postići, spremne na velika odricanja i naporan rad kako bi ostvarile svoje snove. Danas vam predstavljamo Leonarda Lea Komšića, samozatajnog borca, trenera, sportskog pedagoga i roditelja, vrhunskog sportaša, aktualnog direktora hrvatske kickboxing reprezentacije, osobu čelične volje i još mnogo toga što ne stane u jedan pasus.
Da bi čovjek bio pobjednik, potrebni su mu jak karakter i vjera u vlastite mogućnosti, a jedna od važnih osobina takvih ljudi je njihova spremnost da svoje znanje prenesu na druge, naročito mlađe, kako bi u zajednici u kojoj žive ostavili pozitivan trag.
Prenošenjem takvih znanja stvaraju nove pobjednike u profesionalnom i privatnom životu, koji će, kao i njihovi učitelji, ime svoga grada pronijeti po svijetu. Upravo takav je naš današnji sugovornik Leonardo Komšić, osnivač i trener Kickboxing kluba King Poreč. Svoje veliko znanje i iskustvo stečeno treninzima, borbama na međunarodnim turnirima i u radu s najpoznatijim svjetskim borcima i trenerima odlučio je prenijeti na djecu, mlade i sve one koji u sebi žele razviti zdrave životne navike i pobjednički duh.
Leonardo je po struci diplomirani kineziolog. Kroz njegov klub prošli su brojni borci, a našem gradu podario je državne, europske i svjetske prvake, pa je osim na lokalnoj, njegov kvalitetan rad prepoznat na državnoj i međunarodnoj razini. To su samo neki od razloga zbog kojih danas uspješno obavlja funkciju direktora kickboxing reprezentacije Hrvatske.
Kako si se i kada počeo baviti borilačkim vještinama?
Imao sam 8 godina. U vrijeme mog djetinjstva jako su popularni bili Bruce Lee i njegovi filmovi koji su nas iz kina povukli u dvoranu. Krenuo sam odmah na karate, a nakon toga bavio sam se i drugim vještinama kao što su taekwon do, kickboxing i tajlandski boks, meni omiljen zbog jakog intenziteta borbi i svoje oštrine. Tajlandski boks dozvoljava puno klinča, što mi paše.
Možeš li izdvojiti najveće uspjehe koje si postigao kao borac?
Jedini sam hrvatski predstavnik koji je sa svih prvenstava donio medalje. Vrhuncem karijere smatram to što sam u disciplini K1 tri godine zaredom (od 2003. do 2005.) bio prvak Europe. Iste godine kada sam prvi put postao prvak Europe, bio sam i svjetski viceprvak u tajlandskom boksu na Svjetskom prvenstvu u Bangkoku.
Tijekom karijere trenirao si s jednim od najvećih boraca svih vremena, Mirkom Filipovićem. Možeš li nam opisati kako izgleda rad sa sportašem takvog nivoa?
Mirko i ja smo prije svega jako dobri prijatelji, a osim toga veže nas zajednički rad. Trenirao sam s njim, sparirao mu i bio uz njega tijekom osvajanja Pride turnira u Japanu i UFC mečeva. Smatram ga najvećim radnikom među sportašima. Do svjetskog vrha stigao je ozbiljnim pristupom treningu i napornim radom. Tko sa Mirkom sparira doista može očekivati samo krv, znoj i suze.
Koji borac je tvoj uzor?
Trenirao sam s puno boraca, poput spomenutog Filipovića, Alistaira Overeema, Branka Cikatića, Petera Artsa… Od svakog se može jako puno naučiti, tako da nemam izrazitog uzora. Volim ipak izdvojiti Mikea Tysona. Pri tome mislim na njegov pristup i stil borbe. Način na koji je boksao bio je daleko ispred njegovog vremena.
Kako si i kada odlučio pokrenuti kickboxing klub?
Prvi sam put u kickboxing kategoriji nastupio na Croatia Openu u Zagrebu 1998. i postao prvak u full contact disciplini. Tada se rodila ideja za osnivanje kluba. Počeli smo se sastajati i trenirati u Disco clubu Capitol i puno mi je tada pomogao moj trener Edo Dervoz, radeći sa mnom na boksačkoj tehnici. Sljedeće godine osnovali smo i registrirali klub te preselili u dvoranu u hotelu Pical. Tadašnji i sadašnji predsjednik Jozo Nujić u to je vrijeme učinio puno stvari kako bi klub postavio na čvrste temelje. Kako Pical nije bio adekvatan, odlučili smo 2001. godine sagraditi dvoranu uz moju kuću u Gulićima. U njoj su trenirali mnogi borci koji su sebi i našem klubu donijeli pregršt trofeja te tako na najbolji način promovirali ime našeg grada. Ponosno ističem da svake godine imamo najmanje dva reprezentativca koji nastupaju na europskim i svjetskim smotrama.
Kako je rad u klubu organiziran?
Imamo otprilike 150 članova, od čega veliki broj rekreativaca koji se kickboxingom žele baviti bez natjecanja. Posebno sam ponosan na velik broj djece s kojom radimo po dobnim skupinama od 4 do 7, od 7 do 9 te 11 do 13 godina. Roditelji su prepoznali kvalitetan rad i siguran sam u to da djeca koja prođu kroz naš program mogu biti uspješna u svakom sportu, jer se sa njima radi na općoj tjelesnoj pripremi. Organizirali smo i posebnu žensku rekreativnu grupu.
Kruna svega je natjecateljska ekipa koja je donijela pregršt medalja. Samo ove godine imamo pet državnih prvaka u tri discipline: full contact, K1 i low kick.
Možeš li izdvojiti najveće uspjehe kluba?
Najvećim uspjehom smatram dvoranu punu djece koja se druže uživajući u sportu i razvijajući zdrave životne navike te sportski i pobjednički duh, a vrhunac rada zasigurno predstavlja svjetski prvak Igor Jurković. Zauzimao je šesto mjesto na Glory rang listi te je nakon Mirka Filipovića i Branka Cikatića jedan od najuspješnijih hrvatskih boraca.
Izdvojio bih i Davida Matoševića koji je dvije godine zaredom prvak Hrvatske i brončani u Europi. Trenutno se sprema za Svjetsko prvenstvo koje će se održati krajem listopada u Beogradu.
Kakve su daljnje ambicije kluba?
Želimo svake godine imati reprezentativce i povećati broj djece, jer se jedino na taj način može postići dobar rezultat. Ambicija je da David Matošević uzme jednu od medalja na ovogodišnjem prvenstvu svijeta u Beogradu.
Osim već tradicionalnog Memorijala David Šain, prošle godine organizirali ste i Kickboxing prvenstvo Hrvatske. Kako si zadovoljan uspjehom turnira i namjeravate li organizirati još takvih događanja?
Dok god budem u klubu bit će i Davidovog memorijala. Želimo podići razinu kvalitete turnira, što je teško bez jače financijske podrške institucija. Posebnim uspjehom smatram to što smo jedini porečki sportski klub koji je dvoranu na Žatiki napunio bez ikakve financijske potpore institucija.. Organizirali smo dva FFC turnira, koji su se prenosili na nacionalnoj TV mreži. Ovim putem želim zahvaliti Sportskoj zajednici koja nam je ustupila dvoranu za oba turnira. Zadovoljan sam načinom na koji su turniri odrađeni i velikim odazivom ljudi.
Kako i kada si se odlučio za trenersku karijeru?
S obzirom na uspješnu karijeru borca, smatrao sam da svoje znanje mogu prenijeti i djeci. Na početku nije bilo velikih ambicija, ali, da bih bio uspješan borac, i ja sam trebao dobre sparing partnere. Počeo sam s njihovom obukom i tako je krenuo moj trenerski rad. Svakim novim uspjehom, ambicije postaju sve veće.
Poreču si podario svjetskog prvaka. Kako je to raditi sa šampionom kao što je Igor "The Istrian Warrior" Jurković?
Izuzetno je teško. Za svaki ciklus potrebno je napraviti program rada i planove treninga. Međutim, ovo je sport u kojem su ozljede česte i stoga se ti planovi i programi stalno moraju prilagođavati njegovim dnevnim mogućnostima. Trenira se dva puta dnevno. Jutarnji trening traje sat vremena, a popodnevni sat i pol i njihovi je intenzitet običnom čovjeku nezamisliv. Radi se o nadljudskim naporima koje rekreativac ne bi mogao izdržati.
Proveli smo zajedno jako puno vremena na treninzima i putovanjima te sam bio uz njega u svim usponima i padovima. Svaku njegovu borbu proživljavam uz emocije visokog intenziteta. U trenutku kad doživi poraz, želim biti na njegovom mjestu.
Imaš li trenerskog uzora?
Ante Kostelić, kojeg smatram trenerom svih trenera. Čovjek kamenog lica, ali velikog srca.
Direktor si Hrvatske kickboxing reprezentacije. Možeš li nam opisati svoju karijeru u reprezentaciji te izdvojiti najveće uspjehe?
Kao borac sam prvi put 1998. godine nastupio na prvenstvu Hrvatske i postao prvak. Tada sam i ušao u reprezentaciju u kojoj sam ostao do 2004. godine. Osim ranije spomenutih uspjeha (trostruki prvak Europe u K1 i svjetski viceprvak u tajlandskom boksu), osvojio sam Interkontinentalno prvenstvo u disciplini K1.
Bio sam izbornik amaterske K1 reprezentacije u od 2005. do 2010. godine. Odmah prve godine bili smo 3. reprezentacija svijeta u Maroku. Ponosno ističem da su nas predstavljala tri porečka predstavnika: Igor Jurković, Valetino Venturini i Tomica Paladin.
Dugogodišnji sam član Upravnog odbora Hrvatskog kickboxing saveza, a prošle sam godine postao direktor reprezentacije. Moj je zadatak organizirati rad svih selekcija i dobnih kategorija te osigurati najbolje moguće uvjete na treninzima i natjecanjima. Upravo smo se vratili sa Europskog prvenstva u San Sebastianu, gdje je član našeg kluba Marko Dorić postao juniorski prvak Europe u low kick kategoriji.
Tvoje ambicije i ciljevi u reprezentaciji?
Glavni cilj je dovesti veliko natjecanje u Hrvatsku. Već ove godine kandidirali smo se za organizaciju Svjetskog juniorskog prvenstva 2018.
Predvodio si jedan od poznatijih seminara u borilačkom sportu – WFC Workshop 2014 u Ljubljani. O kakvom se seminaru radio?
Ranije sam ih često pohađao. Radi se o trenerskom seminaru na kojem se polaznike podučava o elementima na koje bi trebalo obratiti pažnju kod boraca. Teme se odnose na njihovu tehničku, fizičku i mentalnu pripremu. Seminar kojeg sam vodio bavio se tehničkom spremom. Predavanja drže brojna cijenjena imena, a jedan od njih Mike Passnier, trener Badr Harija.
Što je potrebno da bi netko bio vrhunski borac i trener poput tebe?
Naporan rad i svakodnevno usavršavanje potrebni su i za borca i za trenera. Trener mora biti jako strpljiv i imati realnu viziju onoga što želi i može postići. Borac je osoba strahovite volje, čvrstog karaktera i želje za uspjehom.
Na koji način bavljenje borilačkim vještinama čovjeku može pomoći u svakodnevnom životu?
Stara poslovica glasi: "U zdravom tijelu zdrav duh". Osoba na taj način brine o svom zdravlju. Kad je čovjek svjestan svojih mogućnosti, borilačke vještine vam pomognu da lakše idete kroz život. Ovaj sport daje samopouzdanje, tako da nemate potrebu za dokazivanjem na negativan način. Povećava koncentraciju za obavljanje svakodnevnih zadataka i osobe se nauče da u svemu daju svoj maksimum.
Što Leo Komšić radi u slobodno vrijeme?
Najviše volim provoditi vrijeme sa svojom obitelji. Obožavam lov koji mi je velika strast. Igram sve sportove: nogomet, košarku, tenis… Prvu medalju osvojio sam u skijanju. Imao sam 8 godina i prijavio se na regionalno natjecanje, gdje sam osvojio medalju.
Tko ti je životni uzor?
Majka. Imala je vrlo težak život, ali je uvijek znala što želi i uspjela to ostvariti. Meni, bratu i dvjema sestrama uvijek je znala pokazati pravi put i prenijeti pozitivne vrijednosti.
Tvoj životni moto je...?
Ima ih puno, ali ako treba izdvojiti: „Krepat, ma ne molat“. Ono u što životu želim je ne odustati od svojih snova, ali istovremeno ostati svoj.
Kako vidiš svoj doprinos zajednici u kojoj živiš?
Najvažnije je to što kroz sport okupljamo dosta djece. Ovaj sport treniraju i mladi sa određenom dozom agresivnosti u sebi, a mi ih učimo kako da to usmjere u natjecanje. Kroz sport im prenosimo pozitivne životne vrijednosti i zdrave navike. Djeca koja prođu kroz naš program spremna su za bavljenje bilo kojim sportom. S njima se ne radi borba, nego opća tjelesna priprema. S druge strane, vidim da građani i građanke Poreča cijene i prepoznaju naš rad. To mi daje poticaj da budem još aktivniji.