Stid je osjećaj koji nastaje u situacijama kad nam se čini da smo nekim svojim postupkom učinili nešto zbog čega nama inače bitne osobe imaju negativno mišljenje o nama. Možemo za njega reći kako se radi o vrsti straha, jer u svome korijenu krije strah od odbačenosti, napuštenosti i neprihvaćenosti, što pogoduje daljnjem razvitku osjećaja da sa nama nešto nije uredu, da ne zaslužujemo ljubav i poštovanje takvi kakvi jesmo već drugima moramo udovoljavati kako bismo dobili mrvice ljubavi i priznanja. A sve to utječe na naše samopouzdanje, pa mislimo da ne valjamo, ne vrijedimo, nismo dovoljno (ili uopće) dobri (pametni, snažni, lijepi, uspješni i sl.).
Postiđena osoba boji se reakcije drugih, jer ih smatra svjedocima svoje neadekvatnosti, što pobuđuje strah od odbačenosti.
Svrha srama je emocionalno motiviranje socijalizacije, a ima i razvojnu funkciju, jer omogućuje usvajanje moralnih normi. Ponekad je teško povući jasnu granicu između adekvatnog i neadekvatnog stida, posebice kod kulturnog, jer društveni kriteriji se razlikuju i podložni su preispitivanju i promjeni.
Generalno govoreći, možemo reći da je osjećaj srama adekvatan ukoliko učinimo nešto zbog čega se zaista možemo sramiti, a sposobni smo to izraziti na jasan i socijalno prihvatljiv način.
Osjećaj srama upoznajemo u ranom djetinjstvu kada po prvi put dođemo u kontakt sa nepoznatom osobom i javi se strah da nas ona neće prihvatiti. Sram kao rukom odnesen nestaje kada se dijete privikne na novu osobu (stranca) i počne se osjećati prihvaćenim.
Mala djeca nemaju razvijenu svijest o osobnoj vrijednosti, već sebe vrednuju kroz odnos sa roditeljima i drugim osobama iz okoline u kojoj odrastaju. Ako im roditelji i druge odrasle osobe pokazuju ljubav i da vrijede, ona će se osjećati vrijednima.
Dječja logika funkcionira vrlo jednostavno: "Ako me prihvaćaju i vole me, znači da vrijedim. Ako me ne prihvaćaju i ne vole me, znači da ne vrijedim.", a vjerovanja o sebi koja usvojimo u najranijem djetinjstvu odražavaju se i na naše samopouzdanje u odrasloj dobi.
Međutim, sram u odrasloj dobi razlikuje se od onoga iz djetinjstva. Dok dijete samo osjeća da ne vrijedi, odraslu osobu ne muči osobna vrijednost, nego tuđe mišljenje, odnosno njena slika u tuđim očima. Odrasli će pomisliti: "U očima drugih ja ne vrijedim", dok će dijete zaključiti: "Ja ne vrijedim". Ili će odrasli pomisliti: "Ispao sam budala", dok će dijete zaključiti: "Ja jesam budala".
Odrasla osoba svoju neadekvatnost povezuje sa svojim ponašanjem, dok dijete sa svojim bićem. I zato, odrasla psihički zrela osoba, koja je sebe prihvatila, više ne reagira sramom, već ga zamjenjuje osjećajem krivice.
Sram ili stid je osjećaj neadekvatnosti vlastitog bića, dok je krivica osjećaj neadekvatnosti vlastitog ponašanja, zbog čega je i ponašanje u djetinjstvu različito od onoga u odrasloj dobi. Dijete koje se srami povlači se, skriva, bježi i izbjegava situacije koje bi mogle izazvati stid, dok odrasla osoba koja osjeća krivicu traži način da promjeni svoje ponašanje i popravi štetu.
Stid je neadekvatan kada ga odrasla osoba osjeća često ili stalno, tada on prerasta u crtu njezine osobnosti, pa možemo reći da je osoba stidljiva jer izbjegava socijalne situacije, aktivna druženja i bilo koji način skretanja pažnje na sebe.
U korijenu ovog pretjeranog, neadekvatnog stida leže osjećaj inferiornosti i samoprijezir. Osoba se osjeća bezvrijedno, vjeruje da ne zaslužuje ljubav i poštovanje takva kakva jest i stidi se sebe same (inferiorno Ja). Zbog toga svim silama nastoji izgraditi masku (lažno Ja), putem koje se predstavlja drugima, ne bi li udovoljila njima i njihovim očekivanjima, odnosno bila društveno prihvaćena. Iako, čitavo se vrijeme osjeća kao prevarant i srami se, jer ima osjećaj da drugi primjećuju kako je "prevarant" i "inferiorno biće", zbog čega prezire sebe i teško se upušta u intimne odnose (bilo ljubavne, bilo prijateljske) te ne uspijeva razviti osjećaj pripadnosti nekoj skupini ili zajednici.
U smislu psihopatologije, neadekvatan stid možemo podijeliti na pretjerani i nedostatni.
Neadekvatnan stid leži u osnovi opsesivnih neuroza i fobija (socijalna fobija, ereutofobija – strah od crvenjenja, dismorfofobija – strah da nešto nije uredu sa izgledom i agorafobija – strah od gužve).
Opsesivne neuroze i fobije mogu voditi ka anoreksiji i bulimiji, seksualnim disfunkcijama i devijacijama, poremećaju ličnosti (antisocijalna ličnost, narcisoidna ličnost, anakastična ili opsesivno-kompulzivna ličnost) i samoubojstvu (samoubojstvo osramoćenih).
Ako patite od problema sa sramom, važno je da se obratite stručnoj osobi koja će dijagnosticirati u kojoj mjeri imate problem sa sramom, a u kojoj mjeri se on pojavljuje kao manifestacija nekog dubljeg problema.
Oko načina terapije se svakako konzultirajte sa psihijatrom i psihoterapeutom.
U lakšim slučajevima dobre rezultate daju metode poput hipnoze i paradoksalne intencije, dok je u težim slučajevima potrebno psihijatrijsko liječenje.
Savjete opisane u ovom članku provodite na vlastitu odgovornost uz konzultaciju sa osobnim liječnikom.
Tekst napisala Conny Petö Đeneš, transpersonalna psihologinja, alternativna seksologinja i terapeutkinja prirodne medicine te voditeljica Centra Zdravlja Harmonija