Upoznajmo Porečanke: Elena Uljančić-Vekić

Elena Uljančić Vekić

Razgovor zabilježio: Davorin Balaž

Ljudi koji njeguju ljubav prema svom gradu, narodu, identitetu i kulturno-povijesnoj baštini, pokretači su pozitivnih promjena. Krasi ih strast prema poslu, znanju te djelovanje po kojem će ostati upamćeni. Odlučni u tome da pozitivne vrijednosti svoju ljubav prema identitetu i baštini prenose na svoje sugrađane i mlađe generacije, daju veliki doprinos zajednici u kojoj žive. Upravo je takva naša današnja sugovornica, dr. sc. Elena Uljančić Vekić, ravnateljica Zavičajnog muzeja Poreštine - Museo del territorio parentino. Svoju profesionalnu karijeru i slobodno vrijeme posvetila je ljubavi prema Poreču i proučavanju njegove bogate povijesti te prenošenju tih ljubavi na ljude oko sebe. Elena je u pravom smislu riječi erudit, osoba željna znanja koja svoju kreativnu i pozitivnu energiju usmjerava u razvoj, promoviranje i proučavanje baštine Poreča. Svojim primjerom dokazuje važnost čuvanja tradicije i identiteta koji su, uz znanje, temelj individualnog i kolektivnog napretka.

Osnovnu školu završila je u Poreču, a opću gimnaziju u Pazinu. Povijest je diplomirala 1996., na Filozofskom fakultetu u Trstu i doktorirala 2012., na Sveučilištu u Zagrebu. Kao volonterka, jedna je od glavnih pokretačica Giostre. Članica je različitih gradskih i županijskih komisija vezanih uz povijest i kulturu. Osim toga, sretno je udana majka dvojice sinova.

Zašto su povijest i kultura vaše životno opredjeljenje?

U mojoj kući povijest i čuvanje identiteta bili su dio svakodnevice. Djed Romano bio je živuća enciklopedija. Njegove i mamine priče o povijesti su me fascinirale. Bila sam plodno tlo za upijanje povijesnih činjenica.

Tijekom srednjoškolskog obrazovanja u potpunosti sam se usmjerila na povijest i kulturu. U to vrijeme, gimnazijalci su imali obveznu praksu. Odrađivala sam je u različitim ustanovama: Zavičajni muzej Poreštine, Pučko otvoreno učilište Poreč i bivša tiskara u Poreču. Dolaskom u Državni arhiv u Pazinu, shvatila sam da je povijest moja budućnost. Toliko sam bila zaokupljena poslom da bih u potpunosti izgubila pojam o vremenu. Osim toga, poznavala sam idiome kojima su pisani povijesni izvori 17. i 18. stoljeća. Povijest je moj poziv, posao, opredjeljenje i hobi. Vjerujem da nikada neću biti umirovljena povjesničarka, već ću stalno istraživati. Vodi me istraživačka strast i ljubav prema poslu.

Elena sa suradnicama u Zavičajnom Muzeju Poreštine

Danas ste ravnateljica Zavičajnog muzeja Poreštine. Opišite svoju karijeru.

Počela sam kao vježbenica te nakon polaganja stručnog ispita postala kustos. Muzej je dugo vremena bio u sastavu Pučkog otvorenog učilišta Poreč, pa sam postala voditeljica muzejske djelatnosti. Kada je muzej 2008. postao samostalna institucija, imenovana sam ravnateljicom. Kao vježbenica obradila sam „Zbirku knjiga spomeničke knjižnice porečkog muzeja“ koja čuva inkunabulu (tip knjige tiskan u periodu od 1460. do 1500.) i cinquecentine (tip knjige tiskan u šesnaestom stoljeću). Zajedno s mentorom, mr. sc Jakovom Jelinčićem, bila sam jedna od rijetkih istraživačica biskupskog arhiva u Poreču.

Koji su najveći uspjesi Muzeja za vrijeme vašeg mandata?

Među brojnim projektima izdvojila bih pokretanje kapitalne investicije obnove Palače Sinčić i izradu koncepta novog muzejskog postava. Naša knjiga „Zvane, nedostojni gospodar Palače Sinčić“, osvojila je nagradu za najbolje ilustriranu knjigu u zemlji i predstavljala Hrvatsku na sajmu knjiga u Frankfurtu. Postavljena je sakralna zbirke Tar – Vabriga, čija sam koautorica. Surađivali smo na brojnim izložbama s istarskim muzejskim institucijama i Državnim arhivom u Pazinu. Imamo jasnu strategiju razvoja te surađujemo s institucijama iz brojnih zemalja EU na različitim međunarodnim projektima. Primjer takvog projekta je „Istraživanje na arheološkom lokalitetu Loron“, u sklopu kojega je ekipa sa Sveučilišta iz Bordeauxa i Ecole de France du Rome iz Rima, istraživala jedan od najvećih stambeno gospodarskih kompleksa na Jadranu. Bila sam jedna od pokretačica značajnog istarskog povijesnog znanstvenog skupa „Istarski povijesni biennale“ koji se spominje i u udžbeniku za srednjovjekovnu povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Kao povjesničarka sudjelujem na domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima gdje predstavljam razne aspekte porečke povijesti. Urednica sam brojnih časopisa i koautorica mnogih knjiga. Napisala sam brojne recenzije te stručne i znanstvene članke.

Elena na ovogodišnjoj Giostri

Koja je bila ideja vodilja za pokretanje Giostre, porečkog povijesnog festivala?

Spoj kulture i turizma. Predstavnici poduzeća Studio 053 tražili su povijesni događaj po kojem je Poreč specifičan. Sjetila sam se dokumenta iz arhiva u kojem je bila opisana viteška igra Giostra te smo odlučili prikazati događaj.

Kako izgleda priprema i organizacija velike manifestacije kakva je Giostra?

Giostra predstavlja realizaciju naših kreativnih vještina. Osim mene glavni za organizaciju su Franko Štiković, Sabrina Bonita-Žužić i Sonja Kotur Lovreković. Generiram ideje koje ostali implementiraju u projekte. U početku one izgledaju preambiciozno, ali ih entuzijazmom pretvaramo u stvarnost. Važnu ulogu u tome imaju volonteri. Manifestacija se priprema kroz cijelu godinu putem dramskih i plesnih radionica, a najdraža su nam gostovanja.

Giostra je festival s tradicionalnom kompozicijom koju svake godine obogaćujete novim sadržajima. Kako birate te sadržaje?

Konzultiramo se s giostrantima. Njihove životne okolnosti su inspiracija za događanje. Primjerice, ove godine smo imali prave zaruke dvoje naših članova. Muzej je izdao i Zbornik „Uloga životinja u povijesti na jadranskom prostoru“, što nam je bio poticaj da prikažemo uzorke životinja koje su se u 18. stoljeću mogle naći u Poreču. Znanje naravno pronalazimo u arhivskim izvorima.

Nedavno su mediji u Hrvatskoj prenijeli vijest o tome da je jedina povijesno utemeljena manifestacija Sinjska alka. Giostru su kao i mnoge druge festivale proglasili povijesno neutemeljenom. Što mislite o tome?

Sinjska alka spada u nematerijalnu kulturnu baštinu jer se održavala bez prekida od 1715. Giostra spada u oživljenu povijest jer je inspirirana povijesnim događajem, viteškom igrom iz 1745. godine.

Sa gospođom Slavicom Slivar. Elena uživa u razgovorima sa svjedocima povijest Poreča..jpg

Turistička zajednica smanjila je sredstva za Giostru, uz objašnjenje da su potrebna za organizaciju jedne sportske manifestacije! Kako Vi vidite ulogu Giostre u turističkoj ponudi Grada Poreča?

Kao turist posjetila sam brojne festivale po svijetu. Inspiraciju crpimo iz iskustava razvijenih europskih zemalja. Svaki turist voli vidjeti nešto autentično i lokalno. Zasićeni su događajima koji se uvoze u destinaciju. Giostra je ponuda Porečana turistima i to je vrijednost festivala.

Porečani i Porečanke uključeni su u manifestaciju putem Društva prijatelja Giostre. Koju ulogu oni imaju u organizaciji i provođenju?

Društvo je osnovano 2008. kao dio Pedagoške sekcije Zavičajnog muzeja Poreštine. Predstavlja mjesto komuniciranja porečke kulturne prošlosti lokalnoj zajednici. Kao osoba specijalizirana za to područje, giostrantima ponudim ideje koje oni realiziraju na svoj način. Gostujemo na različitim festivalima u Hrvatskoj, Sloveniji i Italiji. Stručni djelatnici Muzeja za giostrante održavaju brojne edukacije i radionice temeljene na znanju o porečkoj povijesti. Svaki član ima svoje povijesno ime te zna kontekst u kojem je njegov protagonist živio. Raznim igrama vezanim uz porečku povijesnu baštinu senzibilizirali smo građanstvo za važnost kulturno-povijesnog nasljeđa.

Sa giostrantima na HTV-ovoj emisija 8. kat s voditeljicom Danijelom Trbović

Povijest Poreča lajtmotiv je Vašeg šireg djelovanja. Je li razlog tomu Vaš posao u Muzeju?

Moja istraživanja ne prelaze granice Istre, ali, što se više približavamo Poreču, strast raste. Jednostavno su se stvari tako posložile. Namjera mi je istražiti sve arhivski dostupne slojeve porečke povijesti. Upravo završavam knjigu o povijesti vodoopskrbe Poreča.

Vaša doktorska disertacija nosi naziv „Kultura odijevanja porečkih plemića u kontekstu svakodnevne povijesti (1650. – 1720)“. Do kakvih ste zanimljivih otkrića o modi i povijesti Poreča u tom vremenu došli?

Imućniji porečki građani slijedili su mletačke trendove. Postojao je jedan uži krug porečke elite koji si je mogao priuštiti odjevne predmete kao najbogatiji plemić u Veneciji. Poreč je bio lučki grad i posljednja postaja prema Veneciji. Iz tog razloga u njemu se moglo naći preko 20 vrsta svilenih tkanina iz brojnih europskih i bliskoistočnih zemalja te razni odjevni predmeti. Taj aspekt usko je povezan uz gospodarsku povijest koja govori o kolanju robe u razmatranom razdoblju i ekonomskom razvoju. Zanimljivo je da je u Poreču najzastupljenija boja odjevnih predmeta bila crna, inače omiljena među venecijanskom aristokracijom. Odjeća se oporučno nasljeđivala, njenu vrijednost su procjenjivali vještaci, a odjevni predmet je mogao trajati i 50 godina.

Sretna sam jer je moja disertacija dvaput ukradena iz knjižnice Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

O kojem događaju iz povijesti Poreča biste nam izdvojili neku zanimljivost?

Događaj koji je predstavljen kroz Giostrinu predstavu Iustitia 1699. To je jedino poznato javno smaknuće u Poreču. Domenico Furlan je opljačkao sveto hranište Eufrazijeve bazilike i uništio oltarnu palu. Uhvaćen je dok se krio u kripti novigradske Crkve Sv. Pelagija. Nakon strijeljanja ispred gradskih zidina njegovo je tijelo zapaljeno. To je jedini poznati trag javnog smaknuća u Poreču.

Edukacija mladih generacija o identitetu i povijest važna je za budućnost zajednice

Vaša karijera prožeta je brojnim uspjesima. Kojim se najviše ponosite?

Izrada koncepcije novog postava Zavičajnog muzeja. Ponosna sam na svoja obrazovna i znanstvena dostignuća.

Koje nove projekte možemo od Vas očekivati u skoroj budućnosti?

Objavu triju knjiga o povijesti Poreča i izradu novog muzejskog postava.

Kaže se da povijest pišu pobjednici. Svjedoci smo brojnih pokušaja revizije povijesti u dnevnopolitičke svrhe. Kako Vi kao doktorica povijesnih znanosti komentirate to?

Mi povjesničari educirani smo u dobroj mjeri interpretirati povijesne izvore. Osnovni izazov za svakog povjesničara je propitivanje autentičnosti onoga što se smatra povijesnim izvorom. Stručna javnost može doći do istine i redovito diskriminira manipulaciju. Vrlo je teško spriječiti reviziju jer je politika često medijski moćnija. Kad se radi o interpretaciji bliske povijesti gotovo je nemoguće biti objektivan jer smo prožeti emocijama koje dovode do subjektivnosti. Jedan od segmenata brojnih muzejskih zadataka koji najviše volim je ispitivanje kazivača. To su živi svjedoci određenih događaja u porečkoj prošlosti koji me obogaćuju kao stručnjakinju i kao osobu. Podaci iz historiografije vrlo često nisu usklađeni s onim što mogu doznati tijekom tih razgovora.

Kakva je uloga povijesti i kulture za svakog čovjeka i zajednicu?

Kultura je duhovnost, a čovjek je duhovno biće. Plasiramo je našim građanima. Velika važnost je to što kultura predstavlja i nezaobilazni dio turističke ponude. Zadatak nas muzealaca je baštinjenje i prenošenje znanja o bogatoj porečkoj kulturnoj prošlosti. Veliki nam je izazov činjenica da nema izvornih Porečana, svi smo u grad odnekud pristigli. U porečkoj povijesnoj jezgri postoji samo jedna obitelj gdje su u istoj kući proživjele tri generacije. Ne možemo se identificirati s pričama o Poreču naših djedova, jer naprosto nisu živjeli ovdje. Kako bi zavoljeli sredinu u koju smo došli, potrebno ju je prethodno upoznati. Upravo to je najvažnija uloga našeg Muzeja. Želimo graditi zajedništvo kroz poznavanje prošlosti kako bismo nasljeđe mogli prenijeti drugim generacijama.

Jeste li zadovoljni stanjem povijesne znanosti i kulture u Hrvatskoj?

Da. Ima sve više specijaliziranih povjesničara. Novi mladi val historiografa dolazi na scenu. Upravo pripadnici tog mladog vala, istražuju segmente povijesti svakodnevice, koji su manjkavi. U Istri nam je važno Sveučilište u Puli kao rasadnik kadrova iz oblasti povijesti.

Imate li uzora među kulturnjacima i povjesničarima?

Od hrvatskih povjesničara izdvojila bih svoje dvije profesorice i jednog profesora. Mirjana Gross, doajenka hrvatske historiografije koja se bavila razvojem povijesne metodologije i prva je u svojim istraživanjima obuhvatila hrvatsko društvo 19. stoljeća u cjelini. Zdenka Janeković Römer, znanstvena savjetnica za povijesne znanosti u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Dubrovniku. Neven Budak, predsjednik Hrvatskog nacionalnog odbora za povijesne znanosti. Posebno bih izdvojila najvećeg živućeg istarskog povjesničara, Miroslava Bertošu koji nas je sve znanstveno oblikovao.

Od inozemnih, Nataly Zemon Davis, američka povjesničarka koja se bavi europskom srednjovjekovnom poviješću. Volim slijediti francusku školu Annales koja istražuje povijest svakodnevnice.

Omiljeni lik iz povijesti?

Elena Lucrezia Cornaro Piscopia, talijanska filozofkinja i prva žena u povijesti koja je diplomirala. Nakon diplome na Sveučilištu u Padovi, doktorirala je teologiju. Bila je pravi erudit i od malena izučavala latinski, grčki, francuski, španjolski arapski, hebrejski, matematiku i filozofiju.

Svojim primjerom dokazujete važnost cjeloživotnog obrazovanja. Što obrazovanje za vas znači?

Stalno propitivanje i korištenje svih svojih intelektualnih resursa. Obrazovanjem širim svoje vidike. Zahvaljujući mom obrazovanju, plodove osim institucije u kojoj radim ubire i moja obitelj. Naročito sinovi koji su izloženi učestalim povijesnim razgovorima, a trenutno negiraju svoj interes za povijest.

Što ili tko vas inspirira u životu?

Teško mi je izdvojiti jednu osobu, ali kao majka logično je da učim i rastem s mojim sinovima. Inspiraciju crpim iz različitih stvari koje proučavam. Znatiželja i ljubav prema znanju me ne napuštaju.

Čime se bavite u slobodno vrijeme?

Najviše ne ispunjava fotografija kojom se bavim već pet godina. Prošla sam više tečajeva i radionica. Stalno pratim novu literaturu. Omiljeni žanr u fotografiji su mi portreti s obzirom da volim ljude i lako uspostavljam dobre odnose. Drugi hobi koji uvijek spajam s fotografijom su mi putovanja. Trenutno završavam i trogodišnju školu za osobni i organizacijski razvoj.

Vaš životni moto?

Konfucijeva izreka: Nađi posao koji voliš i nećeš morati raditi do kraja života.

Kako vidite svoj doprinos zajednici u kojoj živite?

Moj glavni doprinos je senzibilizacija i edukacija lokalne zajednice, vezana za povijest i poticanje ljubavi prema Poreču. Pišući knjige i znanstvene radove o povijesti Poreča, osvještavam sugrađane o njegovoj bogatoj kulturi i povijesti. Organizacija Giostre, kroz koju komuniciram s lokalnom zajednicom veliki je doprinos upoznavanju građana s našim identitetom, vrijednostima i poviješću.

Rimski govornik Marko Tulije Ciceron rekao je: „Povijest je svjedok vremena, svijetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, glasnica starine“. Postoje osobe koje pišu i izučavaju povijest zajednice u kojoj žive te na taj način, prenošenjem važnosti kulturne i povijesne baštine, doprinose izgradnji budućnosti. Elena je u tome dobar putokaz.

Elena uživa u prenošenju ljubavi prema gradu i njegovoj baštini na sugrađane