Upoznajmo Porečane: Tomislav Milohanić - ISPUNI SVOJ PAPIR GOVOROM SVOG SRCA

Razgovor zabilježio: Davorin Balaž

Upoznajmo Porečane: Tomislav Milohanić

Književnici svojim stvaralaštvom oplemenjuju ljude. Njihove riječi i stihovi dolaze iz dubine srca i duše. Posebni su kada u sebi nose ljubav prema čovjeku i svom zavičaju. Tada stvaraju i čuvaju tradiciju naroda i zajednice u kojoj žive. Pišući o svom kraju, njegovim stanovnicima, povijesti i običajima, na ljude oko sebe prenose njegovu baštinu i jezik te univerzalne vrijednosti. Takav je naš današnji sugovornik, Tomislav Milohanić, književnik i diplomirani ekonomist. Pišući iz srca i duše, čakavštinom i standardom hrvatskog književnog jezika o svom zavičaju, narodu, domovini, njihovim tradicijama i općeljudskim vrijednostima, drži se naslovne izreke američkog svećenika Williama Wadswortha.

Tomislavova knjiga Deštini i znamenja uvrštena je u školsku lektiru

Tomislav se književnošću počeo baviti kao osmoškolac. Kvaliteta njegovih djela prepoznata je na međunarodnoj razini. Pjesme su mu prevedene na sedam jezika, uglazbljene i uvrštene u različite antologije, među kojima se ističe antologija Tragom hrvatske riječi, u kojoj se uz njegova nalaze i djela velikana hrvatske književnosti poput Miroslava Krleže ili Dinka Šimunovića. Svoje pjesme i priče voli čitati svima, pogotovo djeci. Zato posebnim uspjehom smatra to što je njegova zbirka Deštini i znamenja, uvrštena u lektiru za osme razrede.

Tomislav Milohanić na predstavljanju svoje knjige Satkan od zemlje i svjetla u Gradskoj knjižnici Poreč

Što biste u svojoj autobiografiji napisali o sebi?

Predstavio bih se kroz svoja djela. Dvadeset sedam godina mine, breskve se zarumenjele cvatom i tog proljeća procvate Briskvin cvit iz bukalete. Cvijet, ljubav, vino, opijenost i čuđenje kao zalog zajedništva i poželjnosti susreta. Kantunali su zaglavno kamenje koje nudi trajnost i postojanost. Let nadahnuća i raspjevanost domaće beside susreli su se u Karagujovom piru i kroz svekolike Deštine i znamenja. Vjekovima su tekle i teći će žive vode Badavce i Valigaštra, žuboreći hipe, srhe i sudbine. Glavnja vognja predstavlja davnašnje i današnje iskre i proplamsaje s ognjišta duha. Ljubav zrije kroz patnju ostavljajući neizbrisivi Cvjetni ožiljak duše. Odjeci i vidici sladostrasno se pretaču Od dvorca do vrutka. Slavić neumorno, milopojno biglisanjem svjedoči i izjavljuje ljubav: Ti si jedna nedopjevana pjesma. Iskorak u novo stoljeće i tisućljeće je susret sa "Svijetlosti". U kotarici Prolaznika, Tihog viteza i Dolaznika kroz četiri knjige u nizu pretače se jedna poruka Horugva nam ćuhta, Gremo mi puntari, Da se oganj ne ugasi, Cvjetne strane Galileje. Dodir svjetlosti da bi dubinom bića bio oduhovljen, oćutio da je Satkan od zemlje i svjetlosti. Knjigama kroči, pjeva i moli Pjesnik i Putnik koji sve više biva hodočasnikom u misiji dobrote, ljepote i ljubavi, tkajući bez prestanka neraskidivi vez zajedništva između stvaratelja i Stvoritelja, tj. čovjeka i Boga.

Diplomirani ste ekonomist i individualac koji traži širinu. Mogu li čitatelji to prepoznati u Vašim djelima?

Otvoren sam prema svijetu oko sebe. Volim osluškivati emocije i doživljaje ljudi drugačijih od mene. Kroz stvaralaštvo prepoznajem sebe i svoja iskustva u zrcaljenju ljudi s kojima sam proveo određene životne periode. Ocrtava se zavičaj kroz čiji se opis odražavaju općeljudske vrijednosti. Kroz književnost se otvaram ljudima. Otac Stjepan prenio mi je ljubav prema knjizi, poeziji i zavičaju, koji su (p)ostali moja strast i afinitet.

S Milanom Rakovcem na Saboru čakavskog pjesništva

Osvojili ste jednu od prvih književnih nagrada na Goranovom proljeću,1977. godine. S kojom pjesmom?

Prvu nagradu osvojio sam 1971. godine kao osmoškolac na Saboru čakavskog pjesništva u Žminju. Samoinicijativno sam poslao pet pjesama, nastalih u jednom dahu. Bio je to veliki poticaj za daljnji rad. Tijekom studija uključio sam se u dramsku skupinu Alternativa. Poslao sam ciklus Istočno - zapadno od ljubavi, koji se sastoji od 15 pjesama na Goranovo proljeće za grad Rijeku i osvojio nagradu. Iste godine predstavljao sam kao pjesnik Rijeku na susretima gradova u Slavonskom Brodu.

Vaš rad nagrađen je i na natječaju Serra priča 1999., koje djeluje u sklopu pokreta Katoličke crkve Serra International i propituje o dvojbama čovjeka današnjice između površnosti i postojanosti. Što ste kroz svoj život i djelovanje naučili o tim dvojbama?

Osvojio sam je pričom Prignuti klas. Kroz prignuti klas opisan je križni put samozatajnog pravednika, koji živi siromašno u Istri, ali ne gubi moralne vrijednosti koje nas čine čovjekom. On je djelomično stvaran lik. Priča je povezana s Domovinskim ratom koji je krvava kalvarija borbe za slobodu, zavičaj i jezik. Kroz život i stvaralaštvo, naučio sam da sve kušnje treba izdržati, sačuvati čovjeka u sebi i povezanost s Bogom te ići prema svijetlu.

Rekli ste da vjera sadrži duboka etička načela koja svatko nosi u sebi. Kakva je uloga vjere u Vašem životu i stvaralaštvu?

Ona je neodvojivi dio mog života i stvaralaštva. Kroz nju čovjek duhovno raste. Bog sve okreće na dobro, samo treba izdržati teške periode. Ništa u životu nije slučajno. Čovjek ima duboki smisao i nije stvoren da luta dolinom suza, već da ustraje u svom putu prema svijetlu i spasenju.

Doc. dr. sc Valter Milovan, profesor na Sveučilištu u Puli, analizirao je Vaše stvaralaštvo i zamijetio da Vaše pjesme karakteriziraju bogatstvo romanizama, neologizmi, povremeni narodski i dječji prizvuk. Slažete li se s tim?

Jezik je živo tkivo podložno mijeni. Danas nije isti kao u vrijeme mog djetinjstva. Romanizmi su ulazili u naš govor kroz povijest. Pjesmama na dijalektu zadržao sam jezik svog oca i užeg zavičaja, sela Rapavel koje se nalazi na Višnjanštini.

Pišete jugozapadnim istarskim dijalektom i hrvatskim standardnim jezikom. Što utječe na izbor Vašeg jezičnog izraza?

Ovisi o prvom impulsu i temi djela. Osjećaj pisanja je drugačiji. Dijalekt je govor majke i samim tim bliže srcu i emocijama, izvornom doživljaju zavičaja, čiju bajkovitost prenosim na papir. Prošla vremena prikazuju se kroz prizmu zaigranog dječaka, kojega grubost svijeta nije promijenila i putem kojeg ostajem u finim osjećajima koji su kroz pjesmu doživjeli metamorfozu. Dijalekti hrvatskom jeziku daju bogatstvo. Čakavštinu kojom je pisao otac hrvatske književnosti Marko Marulić, smatram njenim temeljem. Standardni jezik je bogat i pruža mogućnost širine pisanja kroz koju se autorov i čitateljev um mogu kreativno razmahati.

Vaša prva zbirka pjesama je Briskvin cvit iz bukalete iz 1988. godine. Kako je to utjecalo na Vaš daljnji rad?

Poistovjećujem ga s prvom ljubavi. Nestrpljivo sam čekao trenutak izdavanja knjige u kojoj će biti sabrano suptilno tkanje duše. Bila je to potvrda da ono što radim ima neku vrijednost i dala mi je poticaj za daljnji rad. Pjesma i pisanje predstavljaju susret s ljudima koji će kroz čitanje doživjeti sebe, svijet i kap radosti.

Tomislav Milohanić sa suprugom

Karagujov pir je Vaša prva zbirka priča. Koja je osnovna poanta Vaših priča i proznog stvaralaštva?

Napisana je čakavštinom. To su sabrane priče o životu malog čovjeka kroz različite osebujne likove koji se razlikuju od okoline i okruženja. Opisuje svijet koji je istovremeno dobar i grub kroz dogodovštine pastira, orača, lovaca, mudrijaša, postolara. Progovara se o povijesti zavičaja kao mjere svijeta i duha. Moj otac, koji se prepoznaje u priči, obožavao ju je čitati unucima.

Vaša knjiga Satkan od zemlje i svjetla dobila je nagradu Mate Balota 2009. godine. Od kojih motiva i poruka je knjiga satkana?

Knjiga je satkana od priča i proznih zapisa koji govore o sudbinama ljudi u Istri tijekom dvadesetog stoljeća. Opisuje potragu za smislom i srećom u zgodno i nezgodno vrijeme kroz kušnje, izazove, prilike i neprilike.

U pjesmi Kampijun govorili ste o istarskom čovjeku koji prodaje vino. Koje karakteristike Istre i njenog stanovništva možemo upoznati kroz Vaša djela?

Seljak uzme kampijun (uzorak) vina, kako bi ponudio i prodao svoje vino u gradu. Bio je škrt. Iako je bilo jako vruće, po odlasku iz grada nije htio ispiti taj kampijun da ugasi žeđ. Surovost života učinila je ljude štedljivima. Živjeli su od zemlje koja nije davala puno plodova. Obitelji su bile velike. Svatko je imao svoje zaduženje: goniti goveda, ići ispred zaprežnog vozila. Rad i život na zemlji odredili su mentalitet čovjeka. Velike obitelji preživljavale su u oskudici, ali nije manjkalo radosti u doživljaju malih stvari. Ljudi su se povezali i pomagali jedni drugima. Njihov život pretočio sam u priče.

Vaša zbirka Deštini i znamenja uvrštena je u osnovnoškolsku lektiru. Što će djeca saznati čitajući Vaše djelo?

To je prozno djelo, koje je izašlo 1998. godine. Izbor za školsku lektiru iz mog opusa napravio je akademik, prof. dr. sc Josip Bratulić. Dio knjige napisan je na čakavštini, a putopisi su na standardnom jeziku. Osim što se time čuva naš dijalekt, djeca će naučiti pojedinosti o ljudima ovog kraja iz prošlih vremena, njihovoj potrazi za smislom, narodnim običajima i folkloru.

Književnik Miroslav Slavko Mađer uvrstio Vas je u svoju knjigu Upamtite Vukovar: antologija hrvatski pjesnici o Vukovaru. Kako je nastao ciklus pjesama K Vučedolskoj golubici?

Ciklus je nastao za vrijeme putovanja u Vukovar, Vlakom mira, 1997. godine. Nastajale su u hodu, opisujući neposredne doživljaje i emocije na licu mjesta, koje sam prenio na papir. Uživao sam stvarati u pokretu i iskustvu koje me ispunilo. Ciklus je objavljen u knjizi Da se oganj ne ugasi, a jedna pjesma bez naslova prevedena je na francuski. Prilikom posjete Vukovaru, gledao sam i osjećao ružnu stranu čovjeka koji je u mržnji pogazio dostojanstvo i humanost. To se vidjelo na svakom koraku. Nevjerojatno s kolikom destruktivnošću je čovjek išao prema svom bližnjem. Uništene su sudbine djece i odraslih. Istovremeno me prožimala tuga i nada da će dobro ipak pobijediti.

Prilikom obilježavanja 20. obljetnice Vojno redarstvene akcije Oluja objavljen je na našem portalu video zapis „Povratak Porečana iz Oluje“. Kako ste se osjećali kada ste sebe vidjeli na toj snimci i kako je Domovinski rat utjecao na Vaš život i stvaralaštvo?

Bio sam ponosan. Duboko sam proživljavao te trenutke. Krenuli smo ispunjeni ponosom što idemo braniti svoje. Bio je to izraz istine i čežnje jednog naroda koja treba biti ostvarena. Miješali su se osjećaji straha i neizvjesnosti. Strahote i doživljaje opisao sam u dnevniku koji je objavljen u Hrvatskom slovu. Sudjelovanje u Oluji dalo mi je poticaj za pisanje pjesama koje sam čitao na različitim susretima i manifestacijama.

Susret Verši na šterni

Vaše pjesme su uvrštene u brojne antologije. Koja od njih Vam je omiljena i zašto?

Važna mi je antologija Tragom hrvatske riječi gdje su uz mene uvrštena velika imena hrvatske književnosti poput Krleže, Šimunovića, Gjalskog ili Kolara. Posebno mjesto u mom životu imaju one koje su vezane uz književne susrete na kojima sam sudjelovao: Antologija 20 Galovićevih jeseni 1994.-2013., Antologija Jadranskih književnih susreta, Crikvenica 2001.-2011., Verši na šterni 1994.-2013.

Ostale antologije u koje su moje pjesme i priče uvrštene su: Hrvatsko pjesništvo Istre 19. i 20. stoljeća, Čakavsko pjesništvo XX. stoljeća, Antologija hrvatske kratke priče, I ča i što i kaj, Priče iz Istre, hrvatski pripovjedači XX. st., Krist u hrvatskom pjesništvu, Hvaljen budi Gospodin; antologija pjesma o Svetom Franji, Hrvatski književnici o ljubavi: Oblizujući suze. Osim francuskog, moje pjesme su prevedene na engleski, talijanski, bugarski, ukrajinski, poljski, a uskoro će izaći sedam pjesama na španjolskom.

Brojne Vaše pjesme su uglazbljene i izvođene na festivalima i raznim susretima. Pokojni šansonijer Ivica Percl uglazbio je Vašu pjesmu „Hrvatska moja, godine Gospodnje 1995.“ koju djeci volite čitati u školama. U čemu je posebnost te pjesme?

Prvi put sam se susreo s Ivanom Ivicom Perclom 1995. godine, prilikom putovanja vlakom na pjesnički susret Drenovci u istoimeno slavonsko mjesto. Tada je nastala pjesma. Kroz nju sam izrazio svoje osjećaje prema Hrvatskoj koja je trpila posljedice rata. U tom vlaku počela je naša suradnja. Osjetio sam na susretu široku slavonsku dušu, dobrotu i gostoprimstvo. Osim sedam pjesama koje je uglazbio Ivica Percl, moje pjesme uglazbili su i drugi skladatelji. Posebno ističem Đeni Deklevu Radaković. Njezine glazbene interpretacije mojih pjesama izvođene su na susretima Naš kanat je lip.

Istra i njena tradicija jedan od su od osnovnih motiva u Vašem stvaralaštvu. Kakve osjećaje budi Istra u Vama?

Istra je moja Galileja, zavičaj duha i stvaralaštva. Zagonetna je u svom obliku srca i grozda. Znaju je zvati vilinska i magična. Uronjena u Jadransko more, ima bogatu prošlost i slojevitu kulturu. Volim svaki dio Lijepe naše, ali gdje god putujem zavičaj i duh svog naroda nosim u sebi.

Čitali ste svoje stihove na humanitarnom koncertu Volim Istru 2012. koji se održao u porečkoj dvorani Žatika. Što ste svojim stihovima htjeli poručiti?

Čitao sam pjesme posvećene obitelji, ocu i majci. Svjestan sam da je obitelj temelj društva, nositeljica, čuvarica i promicateljica života. U njoj su sačuvane vrijednosti kroz koje se čovjek ostvaruje u svojoj punini i dostojanstvu. Meni je moja obitelj utočište i oaza. Tu crpim snagu i radost za hod kroz život.

Promocija knjige u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu

Vi ste član Društva hrvatskih književnika i član - radnik Matice hrvatske. Koja je Vaša uloga u tim organizacijama?

Član sam Društva hrvatskih književnika od 1993. Bio sam predsjednik istarskog ogranka, a kroz više mandata član sam u Upravnom odboru. Trenutno sam tajnik porečkog ogranka Matice hrvatske, a i toj instituciji obavljao sam dužnost predsjednika. Želimo nastaviti s radom uključivanjem mladih snaga.

Rekli ste da sredina u kojoj živimo ima razumijevanje za kulturna zbivanja, ali je uvijek najteže dobiti priznanja svojih najbližih. Omogućuje li Vam ona punu afirmaciju?

Uvijek važi biblijska izreka: "Najteže je biti prorok u svom zavičaju". Svjestan sam da čovjeka afirmira njegovo djelo, u onoj mjeri u kojoj korespondira s istinom i koliko se u iskrenosti uspije utkati u život ljudi u jednoj sredini. To ovisi o tome na koji način predstavlja živi odraz prošlosti i sadašnjosti. Gledajući današnje trendove u svijetu i kod nas, nesklone kulturi i knjizi, vrijedne stvari nailaze na barijere prilikom izlaska na vidjelo. Stvarnost je puna površnih stvari koje su trenutno u trendu, ali vrijeme će na najbolji način odrediti njihovu vrijednost.

Tomislav Milohanić na književnim susretim Badavca

Što biste posebno istakli u Vašeg književnom djelovanju? Što Vam je na neki poseban način priraslo srcu?

Ističem Književni susret Badavca, čiji sam pokretač i koordinator, a održavaju se zadnje nedjelje u svibnju, od 1996. godine, na izvoru žive vode u središnjoj Istri. Susreti se organiziraju u cilju poticanja proznog stvaralaštva i posvećeni su prozi na svim hrvatskim dijalektima. Prelijepa priroda je raj za sve ljude, a pogotovo pjesnike. Susreti su bazirani na Istarskom razvodu, srednjovjekovnom povijesno-pravnom dokumentu napisanom hrvatskim, njemačkim i latinskim jezikom, latinicom i glagoljicom. Nedaleko od mjesta održavanja Književnog susreta nalazi se izvor Valigaštar, po kojem sam nazvao dramu koja je izvođena u Istarskom i Hrvatskom narodnom kazalištu. Govori o povijesti Hrvata u Istri u razdoblju između Prvog svjetskog i Domovinskog rata kroz devet freski.

Imate li uzora među književnicima?

Svaki životni period nosio je književnika koji mi je prirastao srcu. Čitao sam klasike poput Kranjčevića, Matoša, Tadijanovića, Ujevića, Jesenjina, Garcia Lorce, Nerude, Tagore, Octavia Paza. Od prozaika posebno volim Dostojevskog, Solženjicina, Maupassanta, Čehova. Volim knjige bez vremenskih i prostornih granica kao što su Mali Princ, Galeb Johnatan Livingston, Igra staklenih perli, Don Quijote, Božanstvena komedija, Kanconijer.

Omiljeni književni citat?

Pročitao sam puno knjiga i pjesma, ali omiljeni citat mi je Ujevićev:

Ne boj se! nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom,
čistotom.

Kako vidite svoj doprinos zajednici?

Doprinosim kao osoba koja živi punim plućima u sadašnjosti, gledajući u budućnost, a ne zaboravljajući prošlost. Želim prolaziti svijetom čineći dobro, u obitelji i društvu, ovdje i sada, nastojeći se ostvariti kao čovjek, tj. Božje stvorenje.

U dobrom društvu

Američki predsjednik Benjamin Franklin rekao je: „Ili napiši nešto vrijedno čitanja, ili napravi nešto vrijedno pisanja.“ Tomislavove knjige kojima čuva naš jezik i dijalekt, uče nas o nama samima, našim tradicijama i pozitivnim vrijednostima. Zato su vrijedne čitanja. Tomislav kroz njih prenosi pozitivan stav i ljubav prema rodnom kraju, obitelji, narodu i čovjeku te je o njegovom radu vrijedno pisati. Kao što naslov kaže ispunimo svoj život govorom svog srca. Tada će njegove stranice biti uvijek vrijedne čitanja jer su ispunjene riječima i djelima o kojima vrijedi pisati. Tomislav nam svojim primjerom to pokazuje.