Samoprezentacija u virtualnom svijetu

Piše: Nikoleta Zubić, univ. bacc. Psih.

Svima nam je poznata ona Shakespearova: „Cijeli svijet je pozornica“, međutim, ponašamo li se u interakciji s drugima doista kao glumci na pozornici? Činjenica je da uglavnom nastojimo ostvariti što pozitivniji dojam na druge. Zapravo svjesno ili nesvjesno upravljamo dojmovima kako bi stvorili vlastiti imidž u skladu sa potrebama i ciljevima ovisno o situaciji u kojoj se nalazimo. Za upravljanje dojmovima vrlo je važno samopredstavljanje, pojam koji označava pokušaj da pokažemo kakvi smo, ili kakvi želimo da ljudi vjeruju da jesmo, kroz svoje riječi, neverbalnu komunikaciju i postupke.

Kreiranje javne slike o sebi može se ostvariti na nekoliko načina, od kojih je jedan aktivno ili direktno sugeriranje drugima o vlastitim osobinama – osoba se tako može umiljavati, samoisticati ili predstavljati uzor. Ukoliko se pak ukaže vjerojatnost narušavanja javne slike, osobe mogu težiti obrambenom ponašanju poput taktika traženja izgovora, opravdanja ili pak samohendikepiranja.

Ok, čini se da je prilično jasno kako stvaramo javnu sliku o sebi u stvarnom svijetu, međutim, što se događa u onom virtualnom? Web je generalno doveo do značajnih promjena u distribuciji informacija ali i do novi kulturalnih normi u socijalnim odnosima, pa tako i do novih načina upravljanja dojmovima.

Društvene mreže nedvojbeno su vodeći medij upravljanja dojmovima u virtualnom svijetu. Samoprezentaciju putem društvenih mreža najčešće karakterizira korištenje jednostavnog teksta, prikaz osobnih informacija (status veze, politički stavovi, interesi, omiljena glazba, filmovi i sl.), ažuriranje statusa, pisanje komentara na tuđim profilima, dijeljenje fotografija te niz drugih aktivnosti. Radi se o manje spontanom načinu prezentacije, gdje pomno možemo birati koje informacije prezentirati, a koje ipak zadržati za sebe. Ipak, vlasnici profila nisu jedini izvori informacija o sebi pa tako na stvaranje javnog dojma mogu utjecati i aktivnosti drugih osoba koje je zapravo gotovo nemoguće kontrolirati. Zanimljivo, za razliku od pomno izabranih informacija od strane vlasnika, informacije koje pružaju drugi procjenjuju se vjerodostojnijima te imaju veći utjecaj na percepciju vlasnika profila. Problem se svakako javlja ukoliko prezentirane informacije od strane drugih nisu u skladu sa slikom o sebi koju vlasnik profila želi prenijeti.

Kako bi zadržali pozitivnu sliku o sebi ljudi izvještavaju o nizu obrambenih strategija pa tako:

Također se koristi i tzv. neutralna samoprezentacija, privatni kanali komunikacije (chat, e-mail i sl.), kao i „blokiranje“ određene neželjene publike.

U novije vrijeme istraživači su nastojali ispitati koliko zapravo prezentacija on-line odgovara onoj u stvarnom svijetu. Nezavisni procjenjivači analizirali su profile, nakon čega je uslijedila samoprocjena vlasnika, a na kraju je uzeta u obzir i procjena prijatelja iz stvarnog života o vlasniku profila. Analizirane su osobine ličnosti poput otvorenosti za iskustva, savjesnosti, ekstraverzije, emocionalne stabilnosti, ugodnosti i socijalne ekspresivnosti. Istraživanjem je utvrđeno kako se profili uglavnom podudaraju sa javnom slikom o sebi u stvarnom životu, no ipak, čini se da smo nešto skloniji umanjiti vlastiti neuroticizam, a povećati svoju otvorenost i ugodnost, prikazujući se na taj način idealnijima nego zapravo jesmo.

Općenito, rezultati istraživanja provedenog na studentskoj populaciji pokazuju da 74% korisnika procjenjuje kako su njihovi profili točne reprezentacije njih samih, 23% smatra da su to djelomične reprezentacije, dok samo 3% smatra da ih profil uopće ne predstavlja.

Razlozi za iskrenost

Dosadašnja istraživanja ukazuju da virtualna samoprezentacija ipak ne odstupa značajno od one u stvarnome svijetu, a razlog tome je osviještenost korisnika društvenih mreža kako ipak postoji velika vjerojatnost da lažne informacije budu otkrivene od strane drugih korisnika. U tom bi slučaju mogli biti javno prozvani i kritizirani. Također, istraživanja pokazuju kako se vjerodostojnost informacija povećava sukladno vjerojatnosti javljanja interakcije licem u lice.

Treba napomenuti kako se objavljivanje privatnih informacija o sebi ipak razlikuje ovisno o svrsi web stranice, odnosno, koristi li se ona privatno ili poslovno, ili je, primjerice, isključivo namijenjena za „on-line dating“ (traženje partnera/partnerice putem weba). Dvojba koja se nerijetko javlja u svakom slučaju vezana je uz to hoćemo li se prezentirati u najboljem svjetlu ili pak pružiti točne informacije.

Istraživanja pokazuju da su u svijetu on-line datinga prilikom samoprezentacije najistaknutije spolne razlike, pa su tako muškarci skloniji naglašavati svoj socijalni status te mijenjati prezentirane informacije ovisno o vjerojatnosti susreta u stvarnome životu, dok žene veću pažnju pridaju informacijama vezanima uz fizičku privlačnost, modificirajući tako informacije o težini, visini i sličnim karakteristikama.

Zaključno, čini se kako osobne stranice unutar virtualnih društvenih mreža uglavnom služe kao most između „online“ i interakcija u stvarnom svijetu. Dosad je utvrđeno kako se tijekom kreiranja prvih impresija uglavnom koriste isti procesi i strategije, iako nepostojanje opipljivih ponašanja i socijalne interakcije u virtualnom svijetu još uvijek predstavlja izazov za brojne istraživače.