Strah od smrti

Ilustracija (meetthefather.wordpress.com)

Većina ljudi povezuje smrt sa boli, patnjom, tugom i rastankom od dragih osoba. Iz pomisli na takvu smrt rađa se strah. Strah od smrti nestaje kada intelektualno shvatimo da smrt nije kraj i prihvatimo smrt kao zajedničko iskustvo svih živih bića i, što je najvažnije, kada na iskustvenoj razini osvijestimo proces umiranja, tada se strah pretvara u ljubav i strast za životom. Promjenom stava o smrti, mijenjamo stav o samom življenju i počinjemo život vrednovati više.

Smrt je transformacija. Predstavlja kraj jednog životnog iskustva i početak novog, ali nije ništavilo ili konačni kraj života. Ona je sastavni dio života, nije njegova suprotnost. Proces životnog kruga sastoji se od rođenja, življenja i smrti te novog ciklusa života.

Svaki život, svako utjelovljenje je poput jednog određenog životnog razdoblja u kojem stječemo razna iskustva, kroz koja rastemo. Npr. u infantilnom razdoblju dobivamo jednu vrstu iskustva, u vrtiću, osnovnoj školi, srednjoj školi, fakultetu, u vezama, braku, roditeljstvu, karijeri, srednjoj dobi, zreloj dobi i starosti drugačiju vrstu životnog iskustva. Isto tako, u svakom životu stječemo različita iskustva, kroz koja rastemo i evoluiramo.

Smrt je prisutna u našem svakodnevnom životu. Kada idemo spavati i utonemo u duboki san (delta valovi) mi "umremo", ista stvar se događa i u meditaciji kada transcendiramo.

Kada dođe zima priroda umre, da bi se ponovo rodila na proljeće; kroz ljeto dosiže svoj vrhunac, na jesen polako stari i propada; zatim ponovo dođe zima... Ciklus života – smrti – života prožima sve što je stvoreno, sve oblike života.

Zamislite sada jednu prekrasnu kočiju. Kočija predstavlja vaše tijelo, kočijaš je ego, konji su vaša osjetila, uzde koje kočijaš drži u rukama je um sastavljen od misli, emocija, osjećaja i intelekta. Gospodar koji se vozi otraga u kočiji je vaša duša. Kada dođe do "odredišta" gospodar (duša) napušta kočiju (odnosno tijelo i osobnost) i nakon nekog "vremena" sjeda u novu kočiju.

Sa stajališta raznih duhovih učenja i transpersonalne psihologije, tijelo i osobnost su poput odjeće koju duša mijenja iz života u život da bi doživjela različita iskustva. Međutim, taj proces preobrazbe događa se i tijekom jednog života u kojem prolazimo kroz razne faze življenja, pri kojima mijenjamo stavove, doživljaje, prioritete; vrednujemo različite stvari na drugačiji način. Ono što nam je nekada bilo važno, palo je u zaborav, dok su sada važne sasvim neke druge stvari, neki drugi ljudi.

Razlika je u tome, kada promijenimo tijelo i osobnost, naša nova osobnost nema sjećanje na one prethodne, sve do trenutka smrti, kada ponovo ima uvid u sve života, u sva iskustva koja je prošla sa svim ostalim dragim dušama...

Taj proces možemo zamisliti i poput cvijeća u vrtu života – jednog dana malena sadnica, nakon što je proklijala, probije se van kroz tlo i razvija u biljku. Nakon nekog vremena na biljci se stvara pupoljak koji procvjeta u prekrasan cvijet. Taj predivan cvijet neko vrijeme živi i sve zadivljuje svojom pojavom i mirisom.

Za svog života stvara sjeme, koje rasprši lagani povjetarac i odnese do plodnog tla gdje čeka pogodne uvijete za klijanje i rast. Kako stiže zima i hladnije vrijeme, cvijet počinje gubiti svoj miris, latice i počinje se
smežuravati, sušiti i na kraju umire. Cvijet ne želi ostati stajati tamo u zemlji tako smežuran i osušen, pokraj novih mladih izbojaka koji dolaze sa sljedećim proljećem.

Međutim, cvijet ne umire zapravo, njegove osušene peteljke vraćaju se u zemlju i gnoje je; tako proizvodi hranjive tvari za sljedeću generaciju, za svoje sjeme koje je palo u zemlju i čeka proljeće.

Život je jedan beskonačni ciklus. Taj predivan mirisan cvijet igrao je važnu ulogu u životu i nastavlja je igrati transformirajući se iz jednog oblika u drugi.

Život je predivan dar, čuvajte ga kao najdragocjenije blago i iskoristite svaki trenutak svojeg života za doprinos cjelokupnom životu, učinite ga boljim mjestom za budućnost, jer tko zna što budućnost donosi.

Svaki trenutak života je samo sjećanje. Zato iskoristite svaki trenutak da sa sobom ponesete što više lijepih sjećanja, jer sjećanja i utisci su jedino što duša nosi sa sobom kada umre naše tijelo i naša osobnost.

Svaki trenutak života je samo sjećanje. Zato iskoristite svaki trenutak da sa sobom ponesete što više lijepih sjećanja, jer sjećanja i utisci su jedino što duša nosi sa sobom kada umre naše tijelo i naša osobnost.

Nema smisla brinuti se i strahovati od nečega što je neizbježno – prihvatite svoju smrtnost, jer jednog dana ovo što sada doživljavate kao svoj život će se završiti. Štogod uradili ne možete to promijeniti, ali ono što možete promijeniti  su vaši osjećaji vezani za smrt i umiranje. Prihvaćanje da je smrt u ljudskom tijelu neizbježna pomaže nam da shvatimo kako je važno živjeti svoj život punim plućima, koristeći svoj puni potencijal.

Mnogi ljudi koji su doživjeli kliničku smrt, opisuju iskustva smrti kao nešto lijepo, kao prolazak kroz tunel iza kojeg se krije predivno umirujuće svjetlo. Svjedoče o susretu sa predivnim bićima poput anđela, kao i o susretu sa svojim najbližima, sa svojim precima.  Svi ćemo mi jednom stići do trenutka umiranja i doživjet ćemo sva ta predivna iskustva, čak i ako su ta iskustva samo produkt našeg mozga koji nam na taj način pomaže da pođemo dolinom smrti, zar to nije predivan način za odlazak?

Tekst napisala Conny Petö Đeneš, transpersonalna psihologinja, alternativna seksologinja i terapeutkinja prirodne medicine te voditeljica Centra Zdravlja Harmonija

• www.nebeska-harmonija.hr 
• www.atlas-therapy.eu