Ageism i zlostavljanje osoba starije životne dobi

Piše: Adrian Štark, psiholog Zdravog grada Poreč

Stereotipi i predrasude

U svakodnevnom životu pod utjecajem smo različitih stereotipa koje vežemo uz druge ljude. Stereotipi predstavljaju generalizirana vjerovanja o grupi ljudi i ta se vjerovanja pripisuju se svim članovima te grupe bez obzira na stvarne razlike između pripadnika grupe. Ovo predstavlja neku vrstu kategorizacije ljudi koja ima određene prednosti za našu percepciju. Naime, kategorizacija nam pomaže u smanjivanju osjećaja nesigurnosti pred nepoznatim ljudima. Stavljajući ih u određeni ''koš'' za njih vežemo različite karakteristike što nam onda govori na koji se način najbolje ponašati prema drugima. Kada ovi stereotipi preuzmu negativno i diskriminirajuće značenje, tada govorimo o predrasudama. Ovaj termin predstavlja negativan ili neprijateljski stav prema grupi ljudi koja se zasniva samo na njihovom članstvu u toj grupi.

Najočitije kategorizacije su one prema rasi, spolu i dobi. Ove su kategorizacije prisutne kod svakog čovjeka te znanstvenici smatraju da su nam toliko ukorijenjene da se odvijaju putem automatizma. S obzirom na razne događaje iz ljudske povijesti znanstvenici su do sada najviše bili usmjereni na istraživanje predrasuda na temelju rase i spola. No, u posljednjih se nekoliko desetljeća počelo sve više usmjeravati i na predrasude temeljene na dobi pojedinca koje su najčešće usmjerene na osobe starije životne dobi. Progresivno povećavanje osoba starije dobi sve više dolazi do izražaja u razvijenim zemljama. Produženje životnog vijeka pod utjecajem je različitih faktora kao što su porast životnog standarda te unaprjeđenje zdravstvene zaštite. Zbog sve većeg broja osoba starije životne dobi tako je do izražaja došao i tzv. ageism.

Što je ageism?

Ovaj koncept označava diskriminirajuće ponašanje prema osobama s obzirom na njihovu dob, tj. zbog negativnih stavova prema tome što starost sa sobom dovodi starije se stavlja u nepovoljnu poziciju. Ageism je u današnjem društvu široko rasprostranjen, općeprihvaćen te uvelike ignoriran. Ovo je vrsta predrasude koja je najviše socijalno odobravana, odnosno kao da se široko odobrava negativan stav prema starosti i starijima. Zbog svega navedenog istraživači su previdjeli ovaj fenomen pa on samim tim nije dovoljno istražen niti prepoznat kao nešto što je vrijedno istraživanja. No, vrlo je jasna poruka koju razni mediji i društvo općenito prenose-starenje i ostarjeti je nešto što je loše i nepoželjno!

Kako je došlo do javljanja ageisma?

Prema različitim istraživačima, stavovi prema starijim ljudima počeli su se značajno mijenjati zbog dvije velike razvojne promjene u našoj civilizaciji. Razvojem tiskarskih strojeva došlo je do mijenjanja statusa starijih osoba kao izvora znanja i životnih mudrosti. Različite kulturne baštine, tradicionalne vrijednosti te same povijesne činjenice sada su mogle biti ispisane u neograničen broj primjeraka te je status starijih, osobito u manjim mjestima, kao onih koji prenose znanje bio drastično smanjen ili čak u potpunosti eliminiran. Drugi značajan događaj bila je industrijska revolucija koja je od obitelji zahtijevala veliku mobilnost tj. da se odlazi tamo gdje ima posla. Obitelji koje su bile velike i u kojima su bili djedovi i bake bile su manje mobilne i prema tome manje prilagodljive promjenama. Revolucija je za sobom donijela poslove koji su bili teški i dugotrajni te zbog toga više namijenjeni mlađim i jačim radnicima. S vremenom su se starije osobe počele gledati kao teret društva s obzirom da su promjene u medicini dovele do produljenja životnog vijeka. I danas se starije osobe većinom gledaju kao pojedinci koji ništa ne mogu ponuditi društvu te se negativni stavovi o starenju koji jačaju prisutnost ageisma manifestiraju u svakodnevnom životu starije osobe na razne načine.

Manifestiranje ageisma u svakodnevnom životu

Ageism (diskriminiranje starijih) je sveprisutan u svakodnevnoj komunikaciji sa starijim pojedincima paradoksalno čak i kod onih osoba koje generalno imaju pozitivne stavove prema starijima. Ovo se može pripisati konstantnoj izloženosti predrasudama prema starijima pa se čak i nesvjesno možemo ponašati u skladu s njima. Istraživači su identificirali dva tipa negativne komunikacije sa starijim osobama-pretjerana ljubaznost i dječji govor. Pretjerana se ljubaznost manifestira kao komunikacija koja uključuje osim pretjerane ljubaznosti, glasniji i sporiji govor, pretjeranu intonaciju, pričanje višim glasom te izražavanje kroz jednostavnije jezične strukture. Ovo se uglavnom bazira na stereotipu da starije osobe ne čuju, da imaju smanjeni intelekt te da sporo procesiraju informacije. U ovoj vrsti komunikacije često se puta i umanjuju brige koje stariji ljudi iznose. Neka su istraživanja pokazala da je ova komunikacija neovisna o stvarnoj intelektualnoj sposobnosti starijih pojedinaca. Dječji govor predstavlja još pretjeraniji oblik komunikacije koja uključuje visoke glasove, pretjeranu intonaciju i pojednostavljene rečenice. Kako sam naziv ukazuje, ovaj je govor prisutan u komunikaciji s malom djecom, a često i s kućnim ljubimcima.

Pokazalo se da stariji ljudi uglavnom negativno reagiraju na ovakvu komunikaciju i smatraju ju ponižavajućom te da ih to vrijeđa budući da se povezuje s mišljenjem da su mentalno spori i da im treba posebna i jednostavnija vrsta komunikacije.

Ageism se manifestira i kod samih starijih osoba. Naime, zbog stalne izloženosti negativnim obilježjima starenja i karakteristika vezanih uz starije osobe, stariji se naposljetku i sami počnu ponašati u skladu s predrasudama pa ih time još potvrđuju i ojačavaju. Prihvaćanje uloge od strane starijih da su beskorisni dio društva koji ne može nikako pridonijeti kod starije osobe dolazi postupno tokom godina što značajno utječe na samopoštovanje. U konačnici efekti toga da stariji u svojoj okolini konstantno slušaju kako su došli u godine kada su ''stari'' kod njih može dovesti i do ''starijeg ponašanja'' i gledanja sebe kao stare osobe time preuzimajući ulogu pasivnog i beskorisnog pojedinca.

Nadalje negativni stavovi prema starijima dovode do percepcije da su starije osobe manje važne nego mlađe odrasle osobe čime im se umanjuju potrebe što dovodi do međugeneracijskog sukoba, a ovo se onda može manifestirati i kroz puno ozbiljnije oblike ponašanja putem različitih oblika nasilja u odnosu na starije.

Nasilje i zlostavljanje osoba starije životne dobi

Uslijed povećavanja osoba starije dobi u razvijenim zemljama te zbog sve prisutnog ageisma (diskriminiranja starijih), u posljednjih su se trideset godina od strane stručnjaka počele prepoznavati teme nasilja prema osobama starije životne dobi. Iako bilo tko može biti potencijalna žrtva zlostavljanja ipak se pokazalo da su žrtve najčešće one skupine ljudi koje su najranjivije i one kojima pridajemo karakteristike ranjivosti. Iako istraživanja nasilja i zlostavljanja osoba starije životne dobi i dalje nisu brojna, ona generalno ukazuju da je zlostavljanje i nasilje nad starijim osobama mnogo raširenije nego što se pretpostavljalo te da se često odvija u obiteljskom kontekstu.

Koji su to oblici nasilja prema osobama starije životne dobi?

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji zlostavljanje starijih osoba se može definirati kao pojedinačan ili ponavljajući način ophođenja koji starijoj osobi uzrokuje bol, štetu i nepriliku, a događa se u odnosu povjerenja. Ovo zlostavljanje uključuje fizičko, seksualno, psihičko, financijsko ili materijalno zlostavljanje. Istraživanja su pokazala da su stariji najviše izloženi psihičkom, emocionalnom, tjelesnom i financijskom zlostavljanju.

Psihičko i emocionalno zlostavljanje uključuje pokušaje podcjenjivanja i dehumanizacije starijih osoba što utječe na smanjenje samopoštovanja i dovodi do emocionalne traume. Studije pokazuju da se ovdje najčešće radi o vrijeđanju, zanemarivanju, manjku pažnje i osjećaja prema starijima, izrabljivanju, prijetnjama nasiljem te vikanju. Kod starijih osoba izloženih ovom obliku nasilja često može doći do gubitka težine, prestanka brige o higijeni, izbjegavanja kontakta očima s drugima, javlja se osjećaj bespomoćnosti, a ponekad su prisutna i ponašanja nalik demenciji kao što je mrmljanje naglas te ljuljanje na mjestu.

Financijsko zlostavljanje uključuje prijevare, krivotvorenje, ucjene i zlouporabu novca starijih osoba. Novac, vlasništvo i imovina starije osobe koristi se na nepošten način i za vlastitu dobrobit, najčešće mlađih u obitelji ili njihovih skrbnika. Starije su osobe posebno podložne ovoj vrsti zlostavljanja zbog opadanja mentalnih sposobnosti, usporenosti zbog kojih često trebaju pomoć mlađih. Financijsko zlostavljanje starijih osoba može značajno narušiti kvalitetu života starijih osoba s obzirom na već snižene novčane prihode. Neki znakovi ove vrste zlostavljanja jesu strah od osobe koja se brine za starijeg pojedinca, samoinicijativno izoliranje starije osobe od bliskih osoba u obitelji, manjak uvida u financijski status, promjene u uobičajenoj potrošnji i slično.

Fizičko ili tjelesno zlostavljanje uključuje bilo koji čin fizičkog nasilja i štete bez obzira na to završava li tjelesnom ozljedom ili ne. Stariji pojedinci koji su izloženi ovom obliku zlostavljanja mogu imati neobjašnjene modrice po tijelu ili neke druge znakove opiranja, slomljene kosti te odbijanje osobe koja se brine o starijem pojedincu da stariji bude nasamo s drugima. Također fizičko zlostavljanje starije osobe može ići i u smjeru davanja većih količina doza lijekova ili uskraćivanje istih.

Neki autori naglašavaju i tzv. duhovno zlostavljanje koje uključuje ponašanja kao što su ismijavanje vjerovanja starijih, nepoštivanje njihove duhovnosti, tradicije i sl.

Posljedice bilo kojeg od navedenih oblika nasilja i zlostavljanja nad starijim osobama može imati dugoročne posljedice kako na mentalno zdravlje tako i na fizičko zdravlje. Isto tako, materijalno zlostavljanje može dovesti i do gubitka već niskih standarda života koje im omogućuje mirovina.

Koji su to faktori koji dovode do češćeg nasilja nad starijima?

Najprije imamo specifične faktore vezane za samog pojedinca. Tako su npr. starije osobe s težim mentalnim ili fizičkim oštećenjima podložnije zlostavljanju budući da svojim stanjem jače podupiru negativne stavove o starijima. Starije osobe koje su zdravije imaju puno manji rizik od zlostavljanja i nasilja od strane drugih.

Nadalje, određeni su faktori vezani uz počinitelja nasilja. Najčešći su zlostavljači odrasla djeca starije osobe, zatim rođaci i unuci. Što se tiče spolnih razlika istraživanja nisu jednoznačna. Tako neka istraživanja upućuju da su zlostavljači najčešće žene i to kćeri ili snahe vjerojatno zato jer se žene više brinu i skrbe o starijima (žrtvama), a neka da su muškarci skloniji vršiti nasilje nad starijim osobama s obzirom na manju osjetljivost na nasilje kod muškaraca koja proizlazi iz odgoja. Bez obzira na spol, ukoliko njegovatelj nije dobro pripremljen za zadatak skrbi veća je mogućnost zlostavljanja budući da skrb i briga oko starije i onemoćale osobe može biti vrlo stresna. Osim toga, pokazalo se da su zlostavljači najčešće odrasla djeca koja i sama imaju određenih poteškoća, bilo emocionalnih, novčanih problema ili problema s ovisnošću zbog čega su i dalje ovisni o svojim roditeljima što stambeno, što materijalno. Zbog toga, zlostavljanje starijih često puta proizlazi iz preusmjeravanja vlastite agresije, tuge, osjećaja neuspjeha i vlastite nesposobnosti prema najbližoj meti- starijim roditeljima.

Naposljetku, određeni su faktori vezani uz izloženost nasilju. Ovdje se radi o sklonosti nekih obitelji prema nasilničkom i zlostavljajućem ponašanju jer je ono bilo oblik ponašanja unutar obitelji te se prenosilo iz generacije u generaciju.

Bez obzira na vrstu nasilja, ono je kršenje temeljnog ljudskog prava te je uvijek neprihvatljivo! Nažalost, bez obzira na negativne efekte zlostavljanja, čini se da starije osobe u odnosu na mlađe općenito nisu spremne prijaviti zlostavljače što može proizlaziti iz srama i straha da će biti potpuno odbačeni. Isto tako, budući da se većina zlostavljanja starijih odvija u obiteljskom kontekstu od strane osoba koje brinu za njih, stariji mogu imati percepciju da su ovisni o ukućanima osobito u slučajevima težih oboljenja te da se više nitko neće moći brinuti za njih ukoliko prijave zlostavljače.

Kako pobijediti ageism?

S obzirom da se ageism i nasilje nad osobama starije životne dobi stavlja u drugi plan, potrebna je senzibilizacija i osvješćivanje javnosti o težini ovoga problema te uopće svijest o tome da problem uistinu i postoji. Iako starenje sa sobom donosi određene fizičke i mentalne promjene, bitno je istaknuti prilagodljivost ljudskih bića. Ta nam prilagodljivost omogućava prevladavanje različitih prepreka i pronalaženje novih načina da se nosimo s problemima koji dođu. Iako osobe starije životne dobi doživljavaju određena ograničenja, ukoliko oštećenja nisu veća, stariji su u mogućnosti pronaći zamjenska ponašanja i druge taktike da se sa svojim novim stanjem dobro nose što omogućuje da i dalje budu ravnopravni članovi društva i da normalno svakodnevno funkcioniraju. I ne samo to, razvijena moderna društva sve više prepoznaju starije kao iznimnu snagu društva i zajednice kojoj pripadaju i kojoj temeljem svoga znanja, iskustva još puno mogu dati. Stariji ljudi su izvrsni volonteri, strpljivi su i staloženi te imaju kapacitet za dobre odnose sa mlađima, mogu biti odličan oslonac mlađim obiteljima za čuvanje unuka te oplemeniti život najmlađih u obitelji toplinom, emocijama, neizmjernom brigom! Relativno zdrave starije ljude zato treba promatrati kao snagu, a ne kao teret zajednice i društva!

Mlađi bi trebali osvijestiti da ageism (diskriminiranje starijih) često puta ide i iz vlastitog straha o tome što nam starost može donijeti, ali i da svojim diskriminirajućim ponašanjem samo ojačavaju daljnje prenošenje negativnih stavova koji naposljetku mogu utjecati i na njih same.

Zadovoljstvo životom te normalno i pozitivno svakodnevno psihofizičko funkcioniranje u skladu sa sposobnostima i dobi osnovni je preduvjet za uspješno starenje, a ono uvelike uključuje kako naše stavove prema istome tako i podršku okoline!

Uspješna starost

Naravno, moguće je uspješno starjeti. Za starije osobe važno je da su aktivne, da rade na očuvanju svog psihičkog i fizičkog zdravlja, da imaju zadovoljavajuću socijalnu podršku u okviru obitelji i u grupi svojih vršnjaka. Stariji ljudi, odlaskom u mirovinu imaju slobodno vrijeme koje mogu iskoristiti za druženja, hobije, za vrijeme sa unucima, učenje novih vještina, pomaganje mlađima u obitelji. Dakle, mogu biti vrlo aktivni i korisni te zdravo aktivno starjeti. Oni stariji ljudi koji su pronašli duboki smisao svog života, prihvatili neizbježne životne tokove, koji su uključeni u život svojih obitelji i prihvaćeni u široj socijalnoj mreži, osjećaju se zadovoljno, sretno, smireno i ispunjeno.

I na kraju….
Predivno je imati roditelje, još ljepše imati baku i djeda. Baka i djed su “pomalo roditelji, pomalo učitelji, a pomalo najbolji prijatelji”. Nitko nas bolje ne razumije, više podržava i naprosto obožava nego što to čine djed i baka! Nitko ne može ispričati priču i igrati se tako divno kao djed i baka. Baka peče najbolje kolače, ona je osoba “sa srebrom u kosi i zlatom u srcu….”.

Budemo li imali sreće, svi ćemo ostarjeti i željeti da nas mlađe generacije cijene, uvažavaju, poštuju, a obitelj voli… Zato je važno svakodnevno prepoznavati vrijednost, mudrost, iskustvo starijih, njegovati ih, čuvati i voljeti kao što su oni to isto činili za nas!