Naučite se zauzeti za sebe

Piše: Sandra Milotti, psihologinja u Zdravom gradu Poreč

Komunikacija je proces razmjene informacija. Etimološki gledano, komunicirati (lat. communicare) znači podijeliti, učiniti nekoga dionikom, učiniti nešto zajedničkim. Kao i ostale vještine koje od nas zahtijevaju naše misli, osjećaje, energiju i djelovanje tako je i s vještinom komuniciranja. U različitoj literaturi nailazimo na podjelu komunikacijskih stilova pa tako postoje agresivan, asertivan i neasertivan (pasivan) komunikacijski stil. Naravno da ne možemo sa svim ljudima komunicirati na isti način, a osim toga logično je da je svaki od komunikacijskih stilova u određenom kontekstu kako potrebit tako i funkcionalan. Svatko od nas ima svoj predominantni komunikacijski stil. K tomu audiovizualna i tehnička komunikacija sve češće zamjenjuju živi dijalog, no govor je izraz našeg bića, stoga je važno da budemo svjesni vrijednosti samih riječi i načina na koji ih prenosimo.

Jedina ste žena u firmi i od vas traže da vodite zapisnik.
Razgovarate na telefonu, a vaše vas dijete u tome neprestano prekida.
Molite ženu da vas ručak dočeka na stolu kad se vratite s posla, a ona nikako da to učini.

Kakva je vaša reakcija na ove svakodnevne izazove? Moguće svakojaka, ovisno o danu i vašem kapacitetu, no prođimo kroz različite komunikacijske stilove i sagledajmo prednosti koje nam donosi razumljiva i dobronamjerna komunikacija, kao i nedostatke do kojih se dolazi ako je dugoročno neadekvatna. Asertivnost je komunikacijski stil koji nam omogućuje da se zauzmemo za sebe poštujući integritet druge osobe. Kada govorimo o asertivnom komunikacijskom stilu onda govorimo o direktnom izražavanju vlastitog stava (bez osjećaja krivnje), na iskren i adekvatan način. To još uvijek ne znači da će osoba s asertivnim komunikacijskim stilom uvijek postići ili dobiti što želi, no svakako jasno daje do znanja da je spremna preuzeti odgovornost za vlastito ponašanje.

Osoba s neasertivnim (pasivnim) komunikacijskim stilom ponaša se tako da zanemaruje vlastite potrebe ili ih u najmanju ruku stavlja u drugi plan. Svi smo bili u prilici ponekad staviti vlastite potrebe u drugi plan. No, kad govorimo o neasertivnom komunikacijskom stilu tada govorimo o osobama koje iz nekog razloga nisu sklone izraziti sebe. Dugoročnim zanemarivanjem vlastitih potreba i prava šaljemo poruku da nismo važni i da naš sugovornik ne mora voditi računa o našim osjećajima. Ono što je za njih još karakteristično je to da teško ili uopće ne odbijaju tuđe zahtjeve koji im ne odgovaraju, najčešće su sramežljivi i nižeg samopoštovanja. Izbjegavaju bilo kakav konflikt tako da i na raspravu, ako do nje dođe, reagiraju povlačenjem i odustajanjem od svojih prava, potreba i želja. Kao posljedica takvog ponašanja često se javljaju anksioznost, nezadovoljstvo ili osjećaj bespomoćnosti.

Kod osoba s agresivnim komunikacijskim stilom imamo situaciju da agresivna osoba svojim nastupom zadovoljava svoje potrebe, ali pri tome ne vodi računa o drugoj strani. Agresivno ponašanje najčešće ima za cilj uspostavljanje kontrole nad drugim ljudima i situacijama, demonstraciju moći ili postizanje pobjede nad drugom osobom.

U komunikaciji s drugima osoba s agresivnim stilom komunikacije:

• zahtjeva i naređuje,
• optužuje i nalazi krivce,
• ne priznaje svoje greške,
• kritizira osobu, a ne njeno ponašanje,
• ne sluša, prekida sugovornika,
• govori glasno,
• ima agresivnu gestikulaciju.

Svakome je jasno da ovakvim pristupom gubimo na kvaliteti odnosa. Sugovornika ostavljamo u neugodnom emocionalnom stanju koje će kad-tad doći na „naplatu“.

Iz kojeg razloga ne preuzimamo odgovornost za naše ponašanje?

Više je razloga zbog kojih se ljudi ponašaju pasivno, odnosno neasertivno. Jedan od razloga je da nekoga ne razočaramo ili ne naljutimo. Svatko od nas iskusio je koliko „pogubnim“ može biti naše NE ljudima koji nisu navikli čuti takvo što od nas. Nepotreban osjećaj odgovornosti također vrlo često kumuje neasertivnom ponašanju. Primjera radi: ne mogu se iseliti iz grada i otići raditi u Irsku, jer su se moji roditelji kroz život žrtvovali za mene te moram ostati ovdje i brinuti o njima. Zdrava doza odgovornosti i brige uvijek je dobrodošla, no mlada osoba ima pravo na svoju priliku u životu. Nastavno na ovu priču slijedi i strah od odbacivanja, kao i strah da nam taj netko ne vrati milo za drago. Ne bojimo se samo reakcije već i načina na koji se u tom trenutku osjećamo (jadno i bespomoćno). Ponekad nas na tom putu koče i predrasude i uvjerenja o našim pravima. Primjerice: tek smo se zaposlili i ne dozvoljavamo si pogrešku kako bismo se dokazali, što nije realno za očekivati pri usvajanju novih znanja i vještina.

Ne treba zanemariti niti dobit koju netko može postići neasertivnim ponašanjem. Ako ostavljamo dojam bespomoćnosti ili nemogućnosti da se izborimo za sebe, ljudi će često odraditi stvari za nas i umjesto nas. Možete napraviti mali test sami za sebe i osvijestiti situacije u kojima ste i vi sami neasertivni, a potom sagledati koja je vaša dobit od takvog ponašanja. Zapitajte se čega biste se morali odreći, a da u istoj situaciji budete asertivni. Evo jednog mogućeg i vrlo čestog scenarija: preuzeli ste breme brige vaših ukućana na vas, no s godinama postajete nervozni, djeca su već povelika a vi shvaćate da vam je svega previše. S takvim neasertivnim ponašanjem dobili ste moć i ulogu super roditelja. Naravno kao jako malena djeca su trebala vašu podršku i usmjerenje, no očito ne u tolikoj mjeri kada vam je sada previše svega, a niste otpuštali jer imate potrebu za kontrolom.

Neke od tehnika asertivnog ponašanja

Nema potrebe u svakoj situaciji reagirati na asertivan način, jer bi životni kontekst tada postao vječna borba. Ključ leži u tome koliko nam je što u životu važno i koliko se često pojavljuju određene situacije ili ponašanja. Drugim riječima, ako nam neke stvari nisu važne (je li nam prodavač vratio 10 lipa ili nije), onda na to ne moramo reagirati. Ako nam prijatelj koji je inače pun tolerancije danas razdražljiv možemo i odustati od istjerivanja naših prava i pokušati mu podariti malo suosjećanja, pokušati shvatiti što mu se zbiva (da, da, znam da na žalost najčešće krenemo s rečenicom: „ Pa koji ti je danas, daj se smiri…..“). U cijeloj ovoj priči o asertivnosti smatram da je jako važna naša fleksibilnost i mogućnost baratanja kontinuumom od neasertivnog preko asertivnog ka agresivnom komunikacijskom stilu (koji je preporučljiv samo u iznimnim i ekstremnim situacijama, reklo bi se skoro pa u samoobrani).

Slijede neki od koraka koji će vam pomoći na vašem putu k asertivnosti:

Izrazite vlastite emocije

S obzirom na to da su neasertivne osobe sramežljive i sklone tomu da potiskuju emocije, preporuka je da započnu s njihovim izražavanjem (nezadovoljstvo, tuga, povjerenje, strah, ljubav, nada). Krenite od manje dubokih emocija kako bi vam bilo lakše započeti proces (bilo mi je lijepo s tobom popiti kavu, drago mi je to čuti i slično).

Osim gore navedenog imajte na umu:

• imate pravo reći NE bez grižnje savjesti,
• imate pravo zatražiti stručni savjet,
• imate pravo na pogrešku, jer griješiti je ljudski. No važno je i da preuzmete odgovornost za posljedice svojih grešaka,
• imate pravo na promjenu mišljenja kao i na promjenu vlastite odluke,
• imate pravo odlučiti prihvaćate li odgovornost za rješavanje problema drugih.