Devetogodišnji Porečan na krovu Julijskih Alpi

Pet članova Penjačkog kluba Picugi iz Poreča (Martina i Goran Jurcan, Vanesa i Danijel Simonetti te najmlađi član, devetogodišnji Lukas Simonetti) se od 17. do 19. kolovoza 2018. godine uputilo na pohod u srce Triglavskog nacionalnog parka.

Triglav je velebni krov Julijskih Alpa, ujedno i najviši vrh Slovenije visok gotovo 3.000 metara, a ime mu potječe od boga Triglava iz slavenske mitologije. Prvi uspon na planinu dogodio se 26. kolovoza 1778. godine, kad su se na vrh popela četvorica planinara iz Bohinja pod vodstvom kirurga Lovrenca Willomitzera.

Ideja o tom pohodu se Danijelu javila na proljeće prošle godine, kad je Lukas za svoj osmi rođendan poželio penjati s tatom. Pripreme su bile odrađene, rezerviran je bio smještaj u domovima, ali je zbog loših vremenskih prilika i početka školske godine tura morala biti odgođena za ovo ljeto. Plan je bio napraviti trodnevnu linijsku turu s dva noćenja na planini, i to od Pokljuke na istoku preko Triglava, dolinom Triglavskih jezera do izvora Savice, odnosno Bohinjskog jezera na zapadu.

Ostavljaju automobil na parkiralištu Koče pri Savici, a drugim započinju penjačku avanturu prema Pokljuki, visoravni iznad Bleda, poznatoj po zimskom sportskom centru. Odmor od puta pronađen je kroz prolaz Ribčev Laz i u osvježenju u prekrasnom Bohinjskom jezeru.

Pohod je krenuo u Rudnom Polju na Pokljuki, na 1340 m.n.v.. Najprije blagim usponom prekrasnom crnogoričnom šumom i sve strmijom stazom do prijevoja Studorski preval na 1892 m.n.v. Tu počinje svijet gorskih livada, bogat šarenim planinskim cvijećem i raznoraznim letećim bićima.

Dok su zaobilazili planinu Tosc, pred penjačima se odjednom ukazao vladar Julijskih Alpa, moćni Triglav. Ugodnom stazom i uz stalni pogled na njega stigli su do Vodnikovog doma na 1817 m.n.v. gdje su uslijedili okrjepa i odmor, da bi potom nastavili penjati se prema prijevoju Konjsko sedlo na 2020 m.n.v., gdje je ulaz u „kameni svijet“. Strmom serpentinom po siparu konačno dolaze do svog prvog prenoćišta, doma Planika na 2401 m.n.v., smještenom u njedrima vrhova Triglav i Mali Triglav te Rjavec, koji zajedno tvore svima dobro znani oblik triju glava.

Jutro

Zvuk kišnih kapi probudio ih je iz sna, pa su se malo duže zadržali u udobnosti toplih vreća za spavanje u samome domu. Kako je jutro prolazilo, a oblačna se „kapa“ nije odmicala s vrha Triglava, ipak odlučuju započeti uspon prema glavnome cilju. Propisno se opremivši na uspon, krenuli su Vanesa, Goran i Danijel, koji na sebe navezuje sina Lukasa, dok je Martina ostala u domu. Odluka je pala da se ide na uspon preko Malog Triglava i grebena prema Triglavu. Strmim pošljunčanim policama uspinju se do prve čelične užadi te strmim kaminom izlaze na zračni greben Malog Triglava gdje im se otvara pogled prema sjeveru i niže, prema čuvenom Triglavskom domu na Kredarici, na 2541 m.n.v..

Uz pomoć klinova i užadi sigurno napreduju strmim stjenovitim svijetom. Pod samim vrhom Malog Triglava na 2725 m.n.v. Vanesa odlučuje da neće nastaviti uspon zbog umora uzrokovanog sve rjeđim zrakom. Pronašli su joj pogodno mjesto za čekanje u zavjetrini, dok je trojac nastavio uspon.

Dečki stupaju na čuveni greben između Malog Triglava i Triglava, tanke „žilete“ čije se strme litice obrušavaju lijevo prema jugu i Triglavskom kotu, gdje se kao na dlanu nalazi dom Planika, a desno prema Kredarici te ostacima Triglavskog ledenjaka i dalje strmoglavljuju sjevernom triglavskom Stijenom. To je mjesto među najvišim stijenama u Europi s desecima alpinističkih smjerova raznih težina, gotovo 2000 metara niže u odnosu na dolinu Vrata.

Kako je vrijeme prolazilo, tako se i oblačna kapa povlačila. Na tren se otvorio pogled prema nastavku grebena i vrhu iznad kojeg nije bilo više ničeg osim neba. Lukas je bio očaran pogledom i ushićeno povikao: „Tata, vidim vrh!“.

Gotovo okomito nastavljaju svoj put prema cilju. Ne zaboravljaju rečenice čuvenog slovenskog alpiniste i himalajca Nejca Zaplotnika: „Cilj istinskog penjača nije samo doseći vrh neke udaljene, samotne planine. Naprotiv, više ga zanima put koji ga vodi do njega“.

Odjednom uspona više nije bilo i ukazao se simbol vrha Triglava na 2864 m.n.v., Aljažev stup, najviši metalni gorski zaklon u Sloveniji. Nazvan je po Jakobu Aljažu, župniku iz Dovja, koji je 1883. godine došao u dolinu Vrata i prvi se put popeo na vrh 1887. godine. Za 1 gulden je od općine Dovje otkupio vrh Triglava (16 m2) te na njemu postavio stup izveden od šest dijelova. Šest ga je nosača  u tjedan dana prenijelo na vrh Triglava.

U tom trenutku nije bilo kraja Lukasovoj sreći. Nestalo je umora, boli u trbuhu i "kratkog" daha.

Vidici nisu bili takvi da su mogli uživati u pogledu na ostale Julijske velikane, poput Jalovca i Mangarta na zapadu ili Škrlatice na sjeveru, kao i na udaljenije grebene Karavanki ili pak Kamniške vrhove Kočni i Grintovca. Nakon kratke okrepe i hranjenja planinskih kavki, nužnog fotografiranja i simboličnog „krštenja“ udaranjem penjačkim užetom po stražnjicama Lukasa i Gorana koji su po prvi put na Triglavu, oprezno počinju silazak grebenom prema Malom Triglavu. Susrećući se s planinarima koji su se uspinjali, slušaju brojne komentare podrške. Pridružuju se Vanesi i zajedno spuštaju u dom Planika gdje ih, pomalo već zabrinuta, dočekuje Martina.

Nakon odmora i ručka poslijepodne kreću dalje. Uz još pokoji zahtjevniji prijelaz i sajle u stijeni podno Rjavca, u predvečerje stižu u svoje drugo prenoćište, dom Tržaška koča na Doliču na 2151m.n.v..

Ugodno se smještaju u sobu kad uz jak vjetar počne tipični poslijepodnevni planinski pljusak. Uz priču i izmjenu dojmova s uspona na Triglav zadovoljno i radosno tonu u san.

Nedjelja

U nedjelju se bude s prvim zrakama sunca, jer ih očekuje tehnički ne previše zahtjevna, ali vrlo duga i fizički naporna tura dolinom Triglavskih jezera, prirodnom znamenitosti Triglavskog nacionalnog parka. Odmah kreću strmim usponom po siparu ispod stijena još jednog alpskog velikana, Kanjavca visokog 2568 metara, susrećući ovce koje pasu oskudno bilje. Uspon vodi prema prijevoju Čez Hribarice na 2358 m.n.v..

Nastavljaju „mjesečevom“ površinom platoa Hribarice na kraju kojeg se ukazala dolina s prvim Triglavskim jezerom i prekrasnom Zasavskom kočom na Prehodavcih na 2071 m.n.v., prema kojoj nastavljaju spust serpentinama strmog sipara.

Dolina Triglavskih jezera duga je oko 8 km i očarava svojom ljepotom. U njoj se susreću gotovo svi krški oblici na koje je moguće naići u Alpama. Tu su i crvenkaste stijene jure u koje ponegdje sadrže fosilne ostatke.

Slikovitom dolinom omeđenom stijenama i siparima okolnih vrhunaca, nalik Dolomitima, spuštaju se mimo Jezera pod Vršacem, Mlake v Laštah, Rjavog jezera, Zelenog jezera, Jezera v Ledvicah.
Ulaze najprije u područje klekovine, a potom u šumu, kako bi došli do Dvojnog jezera i doma Koče pri Triglavskih jezerih na 1685 m.n.v..

Nakon okrijepe i odmora, pao je dogovor za nastavak i završetak posljednjeg poglavlja ove avanture.

Najbrži spust do jednog od automobila bio je uz posljednje od sedam jezera, Črno jezero na 1294 m.n.v., pa niz stijenu Komarče, gdje se dolina Triglavskih jezera strmoglavljuje 700 m niže prema Bohinjskom jezeru. Kako je prethodne noći padala kiša, te su za nedjelju isto tako prognozirani mogući popodnevni pljuskovi, zbog strmog i opasnog terena obrasle stijene Komarče, odlučuju se na duži, sigurniji povratak preko Komne, odnosno doma na Komni na 1520 m.n.v..

Komna je planinska krška visoravan na visini od 1300 do 1750 metara. Uzdiže se nad Bohinjskim jezerom i nastavlja prema dolini Triglavskih jezera. (Najniža izmjerena temperatura u Sloveniji zabilježena je na Komni u siječnju 2009. godine, dosegla je nevjerojatnih -49°C.)

Uslijedio je vrlo zanimljiv dio puta kroz predio u kojem se izmjenjuju stijene, šume, livade i klekovina, veoma sličan našem Gorskom Kotaru. Oblaci se polako nabiru i odjednom se sunce sakrije. Počinje kišiti, ali su, srećom, u blizini doma na Komni. Sklanjaju se i zadovoljno čekaju prestanak pljuska, kušajući pritom lokalne delicije, pijući pivo i gledajući kroz prozor prema prekrasnom Bohinjskom jezeru gotovo tisuću metara niže, te u dugu koja se formirala iznad njega kad bi se Sunce na trenutak sramežljivo pokazalo.

Kasno je poslijepodne kad je Sunce konačno zabljesnulo i omogućilo siguran silazak „mulatijerom“, kroz nebrojene serpentine prema kraju puta. Lukas i Goran krate vrijeme natječući se tko će nabrojati više planinarskih markacija. 

Kraj je pohoda, noge su umorne, tabani bolni s pokojim krvavim žuljem i natučenim noktom, ali lica sretna i srca ispunjena. Za stolom, uz ispijanje čaja od mente, izmjenjuju dojmove s pohoda. Na kraju, kad je već pala noć, sjedaju u automobil, vraćaju se na Pokljuku, pozdravljaju i oprezno putuju svojim domovima.

Nekoliko tehničkih podataka

Oba su doma pod upravljanjem Planinarskog društva Gorje. Dom Planika prima oko 120, a Koča na Doliču oko 150 planinara. S obzirom na zahtjevnost pohoda, radi komocije se ekipa odlučuje na smještaj u peterokrevetnim sobama, koje uz predočenje valjane iskaznice Hrvatskog planinarskog saveza plaćaju oko 20 Eura po osobi za noć. U oba su doma uvjeti odlični, sobe uredne i čiste, bez obzira na poljske čučavce.

Kroz tri dana u planini sveukupno prolaze gotovo 55 kilometara, oko 2500 visinskih metara uspona te 24 sata hodaju ili penju se.
Sam uspon na Triglav preko Malog Triglava i grebena je zahtjevan planinarski put, namijenjen iskusnim planinarima koji opremu znaju koristiti na ispravan način.

Za dodatno osiguranje, Lukas se kretao u navezu s ocem koji također od rane mladosti planinari. No, to nimalo ne umanjuje Lukasov pothvat, jer devetogodišnjaci ne skakuću baš svakodnevno po gorskim velikanima poput Triglava.

Tekst: Danijel Simonetti
Fotografije: Danijel Simonetti i Goran Jurcan

Lukasov doživljaj puta na Triglav

1. Dan

Probudili smo se u 6:00. Spremili smo se i otišli kod tete Martine i barba Gorana. Oni su bili spremni pa smo krenuli. Kada smo stigli prvo smo otišli ostaviti jedan auto na Bohinjsko jezero. Onda smo zajedno krenuli na Pokljuku. Parkirali smo i krenuli planinariti. Išli smo pašnjacima na kojima su bile krave. Po strmom putu smo se popeli na sedlo pa smo malo odmorili. Tu je bilo puno cvijeća. Od sedla smo išli prema Vodnikovom domu. Tu nam je tata pokazao Triglav i mali dom Planika. Triglav je bio ogroman. Kada smo ručali nastavili smo prema domu Planika. Na jednom dijelu su bile sajle i klinovi. Došli smo na križanje gdje su bile ovce. Skrenuli smo lijevo prema domu Planika, a ravno je bilo za dom Kredarica. Taj je put bio jako strm. U domu Planika smo dobili svoju sobu. Bila je jako lijepa s krevetima na kat. Tata je spavao iznad mene. Imali smo poljski zahod.

2. Dan

Kada smo se probudili padala je kiša. Doručkovali smo i krenuli na Triglav. Teta Martina je ostala u domu. Prešli smo prvi sipar i došli u kamin u kojem su bile sajle. Popeli smo se i na drugi sipar. Poslije tog sipara su bile sajle i klinovi i morali smo se osiguravati. Penjali smo se prema Malom Triglavu. Mama je stala jer je bila umorna pa je rekla da će nas čekati. Mi smo nastavili po grebenu i stigli na vrh Triglava. Bio sam jako sretan. Svi ljudi su mi čestitali. Malo smo jeli pa su doletjele ptice oko nas. Jedan barba nas je slikao pa smo krenuli da nas mama ne čeka dugo. Spustili smo se do mame i onda svi zajedno u dom. Tamo nas je čekala teta Martina. Kada smo ručali krenuli smo prema koči na Doliču. Tu smo isto imali svoju sobu i opet su bili kreveti na kat. Presvukli smo se i otišli se malo družiti u blagovaonicu. Tamo je bio jedan barba koji je 26 puta bio na Triglavu. Kada sam došao u sobu odmah sam zaspao jer sam bio jako umoran. Razmišljao sam o Triglavu.

3. Dan

Kada smo doručkovali opet smo se penjali po siparu do sedla. Onda smo dugo hodali po kamenjaru i na kraju vidjeli dolinu i tri lijepa jezera. Spustili smo se i odmorili kod prvog jezera. Voda je bila jako hladna. Po dolini smo išli do koče pri Triglavnskih jezerih. Tamo smo nešto malo pojeli. Tata je pitao hoće li padati kiša. Onda je rekao da idemo prema domu na Komni. Hodali smo kroz šumu. Blizu doma nas je malo ulovila kiša pa smo stavili kabanice. U domu smo se odmorili i ručali. Vani je jako padala kiša pa smo morali čekati da prestane. Kada je kiša prestala padati krenuli smo prema autu. Ja i barba Goran smo brojali markacije tko će ih više vidjeti. Ja sam ga pobijedio. Spustili smo se do auta i otišli u dom popiti čaj od mente. Nakon toga smo se vratili po auto na Pokljuku i otišli kući. Bio sam jako umoran ali mi je bilo jako lijepo. Odmah sam zaspao u sjedalici i probudio se u Poreču.

Tekst: Lukas Simonetti

Fotografije