Interstelarni posjetitelj je otišao. Što smo od njega naučili?

Piše: Dario Hrupec

Ono što smo u školi mogli naučiti o građi Sunčevog sustava – u okviru predmeta zemljopis ili geografija – svodi se više-manje na imenovanje središnje zvijezde, Sunca, i nabrajanje osam planeta: Merkura, Venere, Zemlje, Marsa, Jupitera, Saturna, Urana i Neptuna, piše Bug. Prije 2006. godine na popisu planeta bio je i Pluton. Prema novoj klasifikaciji Pluton nije kategoriziran kao planet nego kao patuljasti planet. Osim Plutona, na službenom popisu te kategorije su još četiri tijela: Ceres, Haumea, Makemake i Eris. No, procjenjuje sa da bi patuljastih planeta moglo biti čak stotinjak.

Pluton nije izgubio status planeta zato što astronomi pojma nemaju, pa su jučer tvrdili jedno a danas drugo. Izgubio je status planeta zato što je naše znanje o Sunčevom sustavu sada puno veće nego ranije. Daleko više znamo o građi i razvoju planetarnih sustava, i našeg vlastitog i sustava oko drugih zvijezda. Prije 30 godina smo o ekstrasolarnim planetima mogli samo spekulirati. Do danas smo ih pouzdano detektirali skoro 4.000. Zato je pojam planeta s punim pravom redefiniran. To je u znanosti uobičajeno.

No, Pluton je za ovu priču bitan samo zato što prirodno upućuje na činjenicu da Sunčev sustav ne završava s Plutonom. Ne bi bilo pretjerano reći da tamo tek počinje, barem što se dimenzija tiče. Naime, osim Sunca, planeta (i njihovih satelita) te patuljastih planeta, Sunčev sustav sadrži ogroman broj malih tijela, milijune ili milijarde, ovisi do koje veličine brojimo. Ta mala tijela su uglavnom asteroidi i kometi.

Asteroide najprije nalazimo u asteroidnom pojasu, između orbite Marsa i orbite Jupitera. Tamo se nalazi i Ceres, jedini patuljasti planet koji je bliže od Neptuna. Pravi zvjerinjak počinje iza orbite Neptuna, u području koje nazivamo Kuiperovim pojasom. Tamo su još četiri poznata patuljasta planeta, među kojima i Pluton, vjerojatno mnogi zasad nepoznati patuljasti planeti i veliki broj tijela koja mogu imati svojstva asteroida i kometa te koja nazivamo transneptunskim objektima. Da bismo dobili predodžbu o veličini tog dijela Sunčevog sustava, trebamo uvesti mjernu jedinicu za udaljenost koja je prikladnija od metra ili kilometra.

Prosječnu udaljenost od Zemlje do Sunca nazivamo astronomskom jedinicom. Ona iznosi otprilike 150 milijuna kilometara i zapisuje se kao AU. Zemlja je od Sunca udaljena 1 AU. Neptunova orbita od Sunca je udaljena 30 AU. Kuiperov pojas proteže se od 30 AU do približno 50 AU. Sličan je asteroidnom pojasu, ali oko 20 puta širi i oko 200 puta masivniji. No, to je prava sitnica prema onome što tek slijedi. Od otprilike 2000 AU do možda čak 200 000 AU proteže se ne disk nego kuglasto područje koje nazivamo Oortovim oblakom. Procjenjuje se da sadrži bilijun (milijun milijuna) tijela većih od 1 km. Mnoga od tih tijela su kometi.

I sad dolazi važan zaključak: 200 000 AU je oko tri svjetlosne godine, a to je više od pola puta do prve susjedne zvijezde, Proxime Centauri. Za tu zvijezdu znamo ne samo da ima planetarni sustav nego i jedan od planeta vrlo sličan Zemlji, o čemu sam za Bug pisao u članku Proxima Centaura b: Crvena točka u beskraju. Razumno je onda pretpostaviti da i Proxima Centauri ima svoj Oortov oblak. Vanjski objekti iz tog oblaka, koji su slabo gravitacijski vezani za matičnu zvijezdu, mogu prijeći u drugi zvjezdani sustav. I eto nam uljeza. Ta je pojava očekivana, samo dosad nije bila opažena. Sve do dolaska objekta ʻOumuamua.

Nastavite čitati ovdje.