Što su to nove, nesupstancijalne (ponašajne) ovisnosti?

Živimo u modernom vremenu koje po mnogočemu dovodi u pitanje zdrav rast i razvoj djece i mladih s posljedicama za odraslu dob. Neminovan razvoj tehnologije i upliv iste u sve sfere života i rada počinje dovoditi propitivati humanističke vrijednosti, socijalizaciju, međuljudsko povezivanje i odnose u realnom svijetu. Materijalističke vrijednosti modernog društva prevladavaju humanističke vrijednosti te uvjetuju nesklad rada, radne efikasnosti, trke za novcem te obiteljske i opće društvene usklađenosti, diktiraju teško održiv životni i radni tempo te utječu na narušavanje psihičkog zdravlja i zdravlja uopće. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) ističe da je najveći izazov 21. stoljeća mentalno zdravlje i sve veća zastupljenost depresije u populaciji i to već kod djece i mladih. U vrijeme kada se sve više govori o deinstitucionalizaciji psihijatrije, zaštiti mentalnog zdravlja u zajednici , preventivnoj psihijatriji istovremeno se javljaju nove ovisnosti i problemi koje zahtijevaju angažman kako zdravstvenog sustava tako i brige u zajednici. U moderno doba i suvremenoj psihijatriji sve se više istražuju nove, ponašajne odnosno nesupstancijalne ovisnosti koje su od velikog javnozdravstvenog značaja. Ove nove ovisnosti odnose se na ponašanja koja dovode do poremećaja, a uključuju: patološko kockanje, ovisnost o internet igrama/digitalnim medijima, kompulzivno kupovanje, pretjerano vježbanje, ovisnost o seksu, a u najnovijoj literaturi se spominje i radoholičarstvo, te ovisnost o emocionalnim vezama.

Rizična ponašanja koja su vezana uz korištenje tehnologije idu ka tome da razvijaju ovisnost o tehnologiji. Preplavljenost tehnologijom šire se zapadnim svijetom kao epidemija. Osim patološkog kockanja koje je uvršteno u dijagnostičke priručnike, do sada je jedino ovisnost o internet igrama prepoznata kao dijagnoza za razmatranje i uvrštena u novi dijagnostički priručnik DSM-5.

Kuda vodi pretjerana vezanost za tehnologiju?

Prekomjerna vezanost za internet, računalne igre, društvene mreže i sve ostale ekrane s virtualnim sadržajima vodi u ozbiljne poremećaje ponašanja i disfunkcionalnosti, posebice kada je riječ o djeci i mladima, a nerijetko vodi u poremećaj osobnosti. Osobe koje pretjerano borave u virtualnom svijetu često pribjegavaju asocijalnom ponašanju, mogu biti stalno umorne, nefunkcionalne u životu i radu (ili školi), mogu imati agresivne ispade, teškoće koncentracije ili mogu biti pretjerano moćne i neprestano „bježati“ prema nekom ekranu (TV, video igrama, mobitelu…). Prekomjerna vezanost za virtualni svijet i tehnologiju ulazi u tkz. bolesti iz skupine novih ovisnosti, a može se javiti već kod male djece ako se prekomjerno koriste računalom te kod tinejdžera, adolescenata ali i kod odraslih. Ovisnost o tehnologiji najčešće se događa zdravim osobama koje u nekom trenutku života izgube kontrolu u korištenju tehnologije te postaju potpuno zaokupljene virtualnim svijetom igara, junaka, društvenih mreža. U početku je to više nefunkcionalno ponašanje, no ono lako može prijeći u pravo ovisničko ponašanje. Moguće je liječenje i odvikavanje, posebno mladih i adolescenata uz podršku obitelji, no ono je teško i sporo stoga je puno važnije da se ovisnost o tehnologiji i virtualnom svijetu uopće ne dogodi.

Koliko su tehnologija, Internet pa i određene igre korisne toliko su prepune skrivenih opasnosti . Društvene mreže izlažu djecu i mlade raznim negativnim komentarima, sramoćenjima, dijeljenju neželjenih fotografija, cyber nasilju, izlažu ih rizičnim profilima skrivenih identiteta, sadržajima za koje nisu spremni ili im nisu dobno razvojno dorasli. Vizualizacija i velika količina pokretnih slika u malom vremenu kod video igara dovodi do promjena u mentalnom funkcioniranju. Opada moć kritičkog procjenjivanja, mozak teže razlikuje bitno od nebitnog te ga je lakše dovesti u pasivnost i razne zablude ali i izložiti ga štetnim sadržajima koje će nekritički prihvatiti (agresivne i druge radnje). Osim toga izazivaju pobuđenost mozga koja vodi ka ovisnosti. Neke od popularnih igara uključuju samoozlijeđivanja. Sve se više kriminala seli u virtualni svijet i Internet prijevare. Djeca i mladi se sa ovim izazovima često ne mogu nositi što može završiti kobno osobnim povredama, utjecajem na samopoštovanje, samoozljeđivanjem pa i suicidalnim idejama ili suicidom.

Koja su djeca sklonija virtualnom svijetu tehnologije?

Iskustva stručnjaka koji se ovim problemom bave i podaci iz istraživanja pokazuju da veću sklonost vezivanju za virtualni svijet pokazuju senzibilna (osjetljiva) djeca. To su djeca koja se ne znaju nositi sa stresom i agresijom, povučena djeca koja lošije uspostavljaju socijalni kontakt i bilo kakav odnos sa drugim ljudima, djeca sa lošijim komunikacijskim vještinama, pa čak djeca lošijeg školskog uspjeha. Takva djeca se češće i lakše povuku u virtualni svijet u kojemu ne moraju ostvarivati direktne kontakte, u kojemu se mogu identificirati sa junacima lakše nego u realnom svijetu, zatim na društvenim mrežama se mogu pokazivati u najboljem izdanju i sl. Povlačenje u virtualni svijet vuče za sobom izbjegavanje školskih/radnih obaveza koje zahtijevaju napor. Provođenje vremena na društvenim mrežama umjesto učenja ili čitanja daje trenutni osjećaj ugode i uzbuđenja ali predstavlja bijeg od odgovornosti, napora, školskih, sportskih ili drugih obveza te dijete čini nefunkcionalnim u realnom svijetu koji pred njega stavlja određena očekivanja. Djeca koja razvijaju nefunkcionalno ponašanje pretjeranim vezivanjem uz tehnologiju u svom virtualnom svijetu sve više zanemaruju odnose u realnom svijetu koji ih okružuje, često se izoliraju i od članova obitelji, roditelja i sve manje su u funkcionalnom emotivnom i pravom iskrenom odnosu sa važnim ljudima u svojoj okolini. Takvoj djeci obaveze su problem, često postaju egocentrična (usmjerena sebi) te manipulativna i sklona lažima u izbjegavanju obveza te sklona „zakopavanju“ u virtualnom svijetu. Sve dubljim uranjanjem u virtualni svijet djeca gube kontakt s realnošću, ne stječu iskustva u stvaranju odnosa, u realnom su svijetu osamljeni, egocentrični, nesposobni razumjeti tuđe potrebe, ne razvijaju empatičnost što može biti put u ozbiljnije psihijatrijske poremećaje. Istovremeno, iako paradoksalno vjeruju da su u „sigurnoj zoni“ virtualnog svijeta ta djeca mogu biti izložena brojnim rizicima Interneta i društvenih mreža.

Što učiniti, kako spriječiti ovisnost u doba tehnologije?

Danas se zna da postoji problem sa pretjeranom izloženošću djece i mladih ali i dijela odraslih ekranima te da će se stručnjaci i obitelji u budućnosti boriti s ozbiljnom ovisnošću o tehnologiji. Već je danas jasno da djeci treba ograničiti boravak na ekranima. Boravi li dijete tijekom razvoja, ovisno o razvojnom dobu, pretjerano pred ekranima, postanu li ekrani i djeci i roditeljima „čuvalice i dječji zabavljači“ to će se sigurno razviti u ozbiljni problem za dijete i obitelj! Pokazuje se da velik broj roditelja vjeruje da je njihovo dijete dovoljno zrelo, pametno, sposobno da se ne upusti u rizike koristeći tehnologiju. Roditelji pri tom zanemaruju psihološke spoznaje koje pokazuju da su djeca, iako načelno zdrava i pametna, tijekom odrastanja pod velikim utjecajem vršnjačkog pritiska i manipulacija koje ih tjeraju da budu u korak s trendovima te da je tada granica da posrnu u rizik vrlo tanka. Za tinejdžere i adolescente jako je riskantno ako na ekranima borave više od 3-4 sata dnevno, a ako borave čitave noći i skrivaju, sklanjaju, aparate od odraslih onda su već u ozbiljnom problemu.

Važno je da se roditelji bave djecom i posvećuju im pažnju jer će ih tako najbolje zaštititi. Djecu treba stalno educirati o mogućnostima i štetnosti korištenja tehnologije za njihovo mentalno zdravlje te ograničiti boravak na ekranima ovisno o njihovoj dobi. Sa djecom se treba razgovarati, čitati im, komentirati, igrati se, izlaziti u prirodu, uključiti ih u zdrave slobodne aktivnosti za slobodno vrijeme i nadzirati vrijeme provedeno pred ekranima.

Djeca naravno silno žele biti u trendu s vremenom, sudjelovati u online aktivnostima s prijateljima iz škole, pogotovo preko praznika kada se manje viđaju jer žele biti prisutni i boje se da nešto bitno ne propuste. To je prirodno i normalno, tehnologiju ne treba braniti i isključiti iz života djece ali ih je važno naučiti kritički je koristiti te ju je potrebno ograničiti kako kod kuće tako i u odgojno obrazovnom sustavu.

Zdravi grad Poreč

Nataša Basanić Čuš

Psihologinja-psihoterapeutkinja