Naš Sašo Gešovski – 30 godina kasnije

Memorijalno groblje Vukovar, autor Damir Čolja, Wikipedia

Povodom 30. obljetnice pogibije istarskog ročnika JNA u Vinkovcima, naš sugrađanin i čitatelj Bojan Horvat, po struci povjesničar, osvrće se na manje poznata zbivanja s početka rata u Hrvatskoj. Njegov tekst objavljujemo uz manju redakcijsku obradu.

Piše: Bojan Horvat

Prošlo je punih 30 godina od, kako se voli reći „dana ponosa i slave“, kada je jedna od obaveza svakog muškog punoljetnog građanina bila služenje vojnog roka. Posljednja generacija koja je odslužila svoje u JNA rođena je 1971./72., a u službu je ušla 1990./91. Možda najpoznatiji pripadnik te generacije je Sašo (Saško) Gešovski, Makedonac rođen upravo 1971. 

Poginuo je 6. svibnja 1991., tijekom prosvjeda ispred tadašnje komande Armije u Splitu, kad je netko iz mase zapucao prema zgradi. Mladić se slučajno našao na prozoru te je smrtno ranjen. Time je postao žrtva rata iz redova Jugoslavenske narodne armije.

Istarski Saško Gešovski

Zašto ovo pišem? Zato što i mi u Istri i na Poreštini imamo našeg Saška Gešovskog, ime mu neću spomenuti radi zaštite obitelji. Rođen je 1971., a poginuo 1991. 

Jedan njegov vojni drug ga je ovako opisao: „Kao pojava je bio krupan, podgojen, buckast u licu, crvenih obraza. Crnomanjast. Ne previše visok. Kao čovek vrlo vaspitan i učtiv“, na prvu reklo bi se tipičan sin istarskog sela. Svoj „dug domovini“ je počeo otplaćivati u ožujku 1991. kao posljednja generacija koja je upućena na služenje vojnog roka u JNA. Poslan je u istočnu Slavoniju, u Vinkovce, u vojarnu (tada kasarnu)  Đuro Salaj, u tadašnji “17. laki artiljerijski puk protivvazdušne odbrane”.

Situacija eskalira - Pakrac, Krvavi Uskrs na Plitvicama, Borovo Selo, proglašenje neovisnosti, rat u Sloveniji, sve se to događa dok je još bio gušter. Potom Vinkovci gore, između ostalog uništena je i gradska knjižnica, krajem kolovoza započinje blokada Vukovara, jedva 30-ak km od Vinkovaca. Početkom devetog mjeseca započinje otvoreni rat između hrvatskih snaga i samo po imenu zajedničke vojske. Izdana je naredba za blokadu i napade na vojarne, uključujući i onu u Vinkovcima.

U Istru se vratio u limenom sanduku

U roku od nekoliko dana brojne kasarne se predaju. Nama najbliže u Puli i Rijeci su dogovorom evakuirane, a do drugih dolaze snage JNA i dižu opsadu. Iz nekih se vrši uspješan proboj, no ne u Vinkovcima. Napad hrvatskih snaga započinje 7. rujna, bitka za Vukovar je započela, a Vinkovci su najbliži susjed. 

Većina zapovjednog kadra je pobjegla, septembarci iz 1990. su većinom otpušteni, „čast“ vojske brane uglavnom martovci uz tek pokojeg oficira. Kako je ostalo zapisano u jednom sjećanju, petnaest dana branitelji grada jurišaju na vojarnu, dok su branitelji vojarne napadali grad. Vinkovačka vojarna  bila je jedina sjeverno od Save koja se nije predala. 

Nakon dva tjedna borbe, vojarna je evakuirana dogovorom, no ostali su brojni mrtvi. Desetero mladih ročnika JNA, a među njima i naš sugrađanin. Bilo je to 20. rujna 1991., hrvatske snage su uspjele nakon žestoke borbe ponovo uspostaviti prekinutu komunikaciju s Vukovarom, no vojarna u Vinkovcima se drži. Kreće minobacački napad, vojnici traže zaklon, jedna mina pada u rov u kojem se nalazio, kako piše jedan očevidac: „Dobri dečko iz Istre, samo je pokrio glavu rukama i bez glasa se srušio na zemlju. Kroz ruke mu je potekla krv. Stvorio je problem svom pretpostavljenom - nije znao kome dodijeliti njegovu motalicu“. U Istru i svoje selo se vratio u limenom sanduku, vojnim avionom preko Beograda i Pule.

Nevine žrtve suludog rata

Završiti ću ovaj tekst drugim događajem koji se odvio tog istog 20. rujna 1991. Miroslav Milenković, Srbin iz Gornjeg Milanovca, imao je 51 godinu i dvoje djece, mogao je biti otac jednog od nesretnika koji su se tada zatekli na služenju vojnog roka. Zašto je junak i zašto ga spominjem? 

Baš tog 20. rujna njegova jedinica mobiliziranih rezervista se spremala u Šidu na pokret prema Vukovaru. Mnogi odbijaju krenuti u rat, oficiri prijete vojnim sudom, no nema efekta, postrojavaju vojnike u dva stroja, domoljube koji žele u rat, i izdajnike koji ne žele u rat. Miroslav Milenković ostaje u sredini. Ubijanje dojučerašnjih susjeda nije smatrao domoljubljem. Svoju dilemu je riješio dramatično, podigao je oružje i pucao u sebe.

Trideset godina kasnije, obojica su zaboravljena, jedan „naš“ koji je bio „njihov“, a jedan „njihov“ je zapravo bio „naš“. Našem sugrađaninu je odana počast na sjednici tadašnje Skupštine općine Poreč uz prigodne riječi predsjednika Branka Gulića, a odnose se i na Miroslava Milenkovića: nevine žrtve suludog rata. Danas se tek rijetki sjećaju njihovih sudbina.