Biciklisti u Rovinju proglašeni „rak-ranom”, umjesto cikloturizma u Istri imamo samo marketing

Foto: Istria300

Razgovarao i zapisao: D. Požarić

Potaknuti raspravom o eventualnoj zabrani prometa biciklima na cesti Rovinj-Bale-Pula nedavno postavljenom na Gradskom vijeću Rovinja, obratili smo se bike vodiču i rekreativcu Bojanu Horvatu da nam detaljno pojasni aktualnu problematiku biciklizma odnosno cikloturizma u Istri, temama o kojima smo već ranije opširno pisali.

Portal IstraIN je, naime, prenio raspravu sa sjednice Vijeća na kojem su biciklisti proglašeni „rak-ranom građana koji žive uz cestu Rovinj-Pula”, jer svojom vožnjom „usporavaju promet i ugrožavaju sigurnost prometovanja”.

IDS-ov vijećnik Predrag Mamontov zatražio je od Turističke zajednice da poduzme mjere kojima bi se bicikliste s prometnica skrenulo na puteve uz more, dok je gradonačelnik Marko Paliaga podsjetio kako je Grad Rovinj u više navrata tražio postavljanje znakova zabrane prometa za bicikliste „barem do Bala” te predložio da se od Županijske uprave za ceste zatraži njihovo postavljanje.

​Samo marketing, ništa od cikloturizma

I dok rovinjski političari, izgleda, pojma nemaju o tome da postoji i što kaže Zakon o sigurnosti prometa na cestama, „problem” Rovinja nije lokalnog karaktera, već se radi o problemu istarskog cikloturizma, kaže naš sugovornik.

-Pravi i najveći problem je to što mi zapravo nemamo cikloturizam, već samo lijepo upakirani marketing. Tiskaju se karte s ucrtanim biciklističkim rutama „provučenim” opasnim dionicama poput Limskog kanala, a doslovno u svakom selu postavljaju se e-bike punionice.

-Iako živimo u digitalnom dobu kad je sve online, novac se troši na postavljanje fizičkih oznaka ruta. Hvalimo se, nadalje, bike hotelima i jasnim kriterijima koje moraju ispunjavati, ali praksa pokazuje da određeni hotel ima samo prostor za smještaj bicikala i tabelu koja upućuje na to da se radi o bike hotelu. Iako bi po pozitivnim kriterijima trebao biti educiran, personal u tim objektima često uglavnom ne zna ništa o biciklizmu i povezanim uslugama, pa nudi isključivo bike karte koju je tiskala lokalna turistička zajednica, kaže Horvat i usput upozorava na činjenicu da bi pravilno provedeni projekti bili jednostavni, a usput i izvrsni za marketing.

-Super zvuči informacija da županija ima više od stotinu označenih biciklističkih ruta, 30 e-bike punionica, bike hotele, Bike share u Puli ili Fažani, no, nitko se ne pita gdje će i kuda potencijalni cikloturisti zapravo voziti!

​Pruga Kanfanar-Rovinj: u suštini izvrstan projekt uskoro će biti opasan po život

-Neplanski način rada očituje se i u nedavnom pretvaranju nekadašnje pruge Kanfanar-Rovinj u biciklističku stazu. Za tu izvrsnu ideju povučena su sredstva iz EU fondova, nekadašnja trasa pruge je nasuta šljunkom, postavljeni su znakovi, onemogućena vožnja motornim vozilima. Povodom predstavljanja organizirana je biciklijada i sve super izgleda, osim jednog ne baš sitnog detalja: ruta će kroz godinu, maksimalno dvije, postati opasna po život.

-Nakon čišćenja pruge, pragovi i šine nekadašnje pruge nisu uklonjeni, već je šljunak nasipan direktno na njih. Šine su već sad na nekoliko mjesta vidljive, a vremenom će se nasipani materijal slegnuti, kiša će ga isprati i šine će „iskočiti“. A svatko tko je bar jednom vozio preko njih zna koliko je to opasno, pogotovo kad su vlažne.

-Imamo, dakle, još jedan marketinški odličan projekt, ali mu je realizacija katastrofalna. Spomenimo i da originalni projekt predviđa asfaltiranje spomenute dionice, ali je veliko pitanje hoće li se to i kada dogoditi, kaže Horvat.

Arhiva

​„Problem” su cestovni biciklisti

Prema Horvatovim riječima, glavni su „problem” biciklisti koji se voze isključivo cestama, dijeleći ih s vozačima motornih vozila. Tu nema prevelike razlike između
profesionalaca na pripremama ili jačih rekreativaca, među kojima neki dnevno odvoze i do 100 kilometara. I već se tu vidi prvi problem: Istarska županija je premalena (Pula-Umag cca 80 km, Pula-Opatija cca 90 km) za bilo kakvo smisleno planiranje cestovnog cikloturizma. A sadašnja situacija je uglavnom takva da svaka jedinica lokalne samouprave radi po svome.

​Klaster TZ Poreštine zaobišao opasne rute, TZ Vrsara ih "gura" u biciklističke karte

Horvat navodi najsvježiji lokalni primjer: članice novoosnovanog klastera TZ Poreštine (Funtana, Poreč, Tar, Kaštelir i Vižinada) trasirale su nove cestovne rute maksimalno nastojeći izbjeći vrlo prometne glavne ceste, tako da niti jedna od ruta ne prolazi cestama Vrsar-Tar-Novigrad ili Poreč-Baderna. No, kakva je korist od toga kad je Vrsar, koji se nalazi u klasteru Rovinj, „provukao” svoje cestovne rute od Žbandaja do Poreča, pa do Vrsara i preko Lima! -Osim zdravog razuma, ne postoji mehanizam kojim se Vrsar može natjerati na izmjenu tih opasnih ruta, čije se karte najnormalnije dijele gostima, kaže Horvat. A to je samo jedan od primjera.

Istarska županija ima 41 jedinicu lokalne samouprave, što koordinaciju trasiranja ruta čini nemogućom misijom. -Dodajmo tome i velike turističke tvrtke koje preko TZ-a u kojima imaju većinu, „guraju” samo „svoju“ destinaciju i najradije bi postavile bodljikavu žicu s naoružanim stražarima na „granici“ s drugom općinom u kojoj „vlada“ konkurencija. Rezultat svega je kompletni kaos na terenu i nemogućnost bilo kakvog smislenog dugoročnog planiranja, tvrdi Horvat.

​Ne pomaže ni vodič za sigurnu vožnju biciklom po Istri

-Prije nekoliko godina je, radi povećanja sigurnosti cestovnih biciklista, izdan vodič za sigurnu vožnju biciklom po Istri. Kvalitetno je napravljen, točno su identificirane opasne dionice, ponuđene alternative i to je bio pravi korak naprijed. No, mnoge se dionice za koje vodič savjetuje da ih treba izbjegavati zbog opasnosti, i dalje nalaze na raznim biciklističkim kartama koje se dijele po uredima turističkih zajednica. I šećer na kraju, ruta Eurovelo 8 provučena je upravo kroz jednu od tih opasnih dionica, onu kroz Lim, kaže naš sugovornik.

Pixabay

​MTB i obiteljski cikloturizam u još većim problemima

Dosad navedeni problemi cestovnog biciklizma samo su dio onoga što se događa kod MTB-a ili obiteljskog dijela cikloturizma, upozorava Bojan Horvat. Još je 2018. godine točno identificiran problem, a to je kronični nedostatak odvojenih traka za bicikliste, pa nije jasno zašto se novac namijenjen razvoju cestovne infrastrukture i dalje preusmjerava u projekte koji nemaju smisla. Od pulskog bike sharea danas su ostale samo zahrđale metalne konstrukcije na kojima je bicikle trebalo preuzimati ili vraćati.
Koliko se novaca troši na postavljanje i održavanje fizičke signalizacije za razne rute, i to danas, kad živimo u digitalnom dobu u kojem je najmanji problem sve staviti online, pa neka si gosti skinu gps zapis i tako voze?

​Inflacija e-bike punionica

Nadalje, koji su kriteriji za postavljanje e-bike punionica? U Istri bi ih bio dovoljno desetak, a danas ih, prema podacima na web stranicama županijskog TZ-a, postavljeno ukupno 33. Primjer: šest je punionica smješteno u Pazinu, Tinjanu, Kanfanaru, Sv. Lovreču, Žminju i Savičenti, a dovoljne su dvije. Ako uzmemo u obzir činjenicu da današnji e-bicikli imaju domet veći od 50 km, za pokrivanje središnje, zapadne i južne Istre, uz onu u Pazinu sasvim bi dovoljna bila još jedna punionica u Savičenti. Na stranu to što sadašnje punionice imaju priključak za samo jedan model i potpuno su zapuštene i neodržavane, i taj se novac moglo preusmjeriti u gradnju odvojenih traka uz istarske ceste.

No, izgleda da je za marketing ovako puno jednostavnije i atraktivnije, nego da netko treba ganjati dokumentaciju i rješavati imovinsko-pravne odnose.

Usmjeravanje prometa na Istarski ipsilon i pitanje kaznene odgovornosti za prometne nesreće

Jedan od elemenata rješenja problema cikloturizma je i usmjeravanje motornog prometa na Istarski ipsilon. Slovenija je, primjerice, uvela vinjete i za 110 eura se svatko cijele godine može voziti koliko želi. No, zato nekome tko, na primjer, živi u Poreču i radi u Puli (ili obratno), cestarina na godišnjoj razini iznosi koliko i jedna mjesečna plaća, pa nije čudo da većina nastoji voziti „običnim” cestama koje onda mora dijeliti s biciklistima, dok moderna autocesta zjapi prazna.

​Novigrad kao pozitivan primjer

Da ipak nije baš sve tako crno svjedoči primjer Novigrada gdje su u proteklih nekoliko godina kroz gotovo cijelo svoje područje (od Dajle do stancije Roželo) izgradili odvojene trake za bicikliste. Iako većina poreznih obveznika tuda nikad neće proći, vjerujemo da se niti jedan neće usprotiviti izgradnji odvojenih biciklističkih staza.

Zašto Novigrad može, a ostali ne? Novac zasigurno nije problem, jer smo pokazali kako ga se, umjesto na rješavanje pravih problema, doslovno spaljuje na razne kratkoročne projekte i marketing.

​Nisu krivi biciklisti, već političari

I tu dolazimo do situacije s početka ovog teksta: posljedica svih spomenutih nebuloza je još jedna nebuloza, a to je zahtjev za zabranu prometovanja biciklistima koji su, kao, postali problem, iako je problem zapravo drugdje i stvorio ga je netko tko ga ne želi ili ne zna kako riješiti. I dok se loptica odgovornosti prebacuje ovamo i onamo, pitanje je vremena kad će opet neki biciklist poginuti ili se ozlijediti na cesti koja je na nekoj karti najnormalnije ucrtana kao biciklistička staza.

Na koncu, iako je Zakon o sigurnosti prometa na cestama jasan i na strani biciklista, eventualna zabrana prometa problem ne bi riješila, već bi ga prebacila u ilegalu. A policija zasigurno ima pametnijeg posla nego kažnjavati bicikliste.

-Trajno i jedino rješenje problema je izgradnja posebnih odvojenih traka za bicikliste. U posljednjih nekoliko godina obnovljene su brojne ceste, od Poreča do Funtane, od Kukci do Gedići, Žbandaj-Lovreč, Rovinj-Rovinjsko selo, a niti ina jednoj od njih nije izgrađena odvojena traka za bicikliste. Zašto?, pita se naš sugovornik.

Na to bi pitanje trebali odgovoriti lokalni i županijski političari koji se smjenjuju, a problemi ostaju. Jer, dugoročna ulaganja i planiranja zasigurno nisu nešto što se može ugurati u jedan ili dva mandata.

Za kraj, evo besplatnog savjeta: kako je u Sevilli izgrađena biciklistička mreža.