Na današnji dan 1963. godine umro književnik i ekonomist Mijo Mirković - Mate Balota

Mate Balota, 1927.

Mirković, Mijo (Miho, pseudonim Mate Balota), ekonomist i književnik (Rakalj, 28.IX.1898. – Zagreb, 17.II.1963.).

Pohađao je Carsku i kraljevsku Veliku državnu gimnaziju u Pazinu, prvu takvu hrvatsku ustanovu u Istri. Početkom I. svjetskog rata s obitelji je evakuiran u Moravsku. Slom Austro-Ugarske Monarhije dočekao je u Puli, gdje je radio kao novinar i urednik Hrvatskog lista. Od 1919. studirao je filozofiju i slavistiku u Zagrebu i Beogradu, potom ekonomske i društvene znanosti u Berlinu i Frankfurtu na Majni, gdje je 1923. doktorirao temom O glavnom razlogu gospodarske zaostalosti slavenskih naroda. Između I. i II. svjetskog rata radio je u mnogim mjestima diljem Jugoslavije pa je, među ostalim, bio suplent Trgovačke akademije u Osijeku i Pomorske akademije u Bakru, prof. Pravnog fakulteta u Subotici i Ekonomsko-komercijalne visoke škole u Beogradu. Posjećivao je mnoga europska sveučilišna i znanstveno-kulturna središta. Zbog svojih stajališta bio je uhićivan i zatvaran.

Iznimno plodno razdoblje njegova stvaralaštva bilo je 1930-ih. Tada je intenzivno proučavao život i djelo Matije Vlačića Ilirika (Flacius, 1938.; Matija Vlačić, 1957.; Matija Vlačić Ilirik, 1960.). Posmrtno mu je objavljena monografska cjelina – između znanstvenog diskursa i umjetničkog teksta – Matija Vlačić-Ilirik I–II (1980.). Godine 1938. objavio je svoje najznačajnije književno djelo, zbirku čakavskih stihova Dragi kamen, poslije objavljenu u još nekoliko izdanja. Tijekom II. svjetskog rata dovršio je svoj jedini roman Tijesna zemlja. Roman iz istarskog narodnog života (1946.). Prilike u Puli za austrijske vladavine i neposredno nakon I. svjetskog rata dokumentaristički je i beletristički obradio u monografiji Puna je Pula (1954.).

Kao sudionik Pariške mirovne konferencije zaslužan je za pripojenje Istre domovini nakon II. svjetskog rata. Od 1957. do smrti bio je profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Od 1947. bio je redoviti član JAZU, potom i glavni tajnik. Za života je objavio mnogobrojne sveučilišne udžbenike i ekonomska djela, među kojima i Ekonomsku historiju Jugoslavije (1958.). Jedan je od najplodnijih ekonomskih pisaca između dvaju svjetskih ratova i u poraću: Trgovina i unutrašnja trgovinska politika (1931.), Spoljna trgovinska politika (1932.), Saobraćajna politika (1933.), Zanatska politika (1934.), Industrijska politika (1936.), Održavanje seljačkog posjeda (1937.), Razvoj ekonomske misli u XIX. veku (1938.), Agrarna politika (1940.), Ekonomska struktura Jugoslavije 1918–1941 (1950.), Ekonomika agrara FNRJ (1950.), Seljaci u kapitalizmu (1952.), Uvod u ekonomiku Jugoslavije (1959.). Kao glavni tajnik JAZU 1951. pokrenuo je ediciju Građa za gospodarsku povijest Hrvatske. Zaslužan je za osnivanje današnjega Fakulteta ekonomije i turizma »Dr. Mijo Mirković« u Puli.

Pokopan je u rodnom Raklju, gdje se njemu u spomen od 1968. održavaju Susreti na dragom kamenu. Njegovo ime nosi Fakultet ekonomije i turizma u Puli, a pseudonim ulice u mnogim istarskim gradovima, Rijeci, Zagrebu i dr.

Balota je najpoznatije i, osobito pjesništvom, najznačajnije istarsko ime u središnjem toku nacionalne književnosti sredine XX. st., također i jedan od vodećih suvremenih čakavskih pjesnika uopće. Svojim je stvaralaštvom snažno utjecao na mlađe autore te na oblikovanje istarske dijalektalne sastavnice hrvatske književnosti. Objavio je pedesetak pjesama približno ujednačene vrijednosti te, u novom poetskom tretiranju, urbanih tema. Svojim je pjesništvom anticipirao i dotakao bitne idejne probleme i egzistencijalne dvojbe suvremenog intelektualca. Muzikalnost i donekle arhaičnost njegova južnoistarskog, po nekim lingvističkim obilježjima čakavsko-štok. idioma obogatila je čak. versifikaciju, no bez znatnijih formalnih inovacija i eksperimentiranja. Pjesme su mu ugl. labilnije vezana stiha, mjestimice posve slobodna, uz ne baš raznovrstan rimarij, a pjesama posve zatvorena stiha gotovo da i nema. Ritam poezije često prati ritam narodne pjesme pa i pučke predaje. Odnos prema stihu, versifikaciji i metrici nepredvidljiv je i vrlo slobodan, kao i odnos prema jeziku i njegovim gramatičko-pravopisnim zakonitostima, bez obzira pisao li na narječju ili književnim standardom.

Roman Tijesna zemlja, neizravne autobiografske potke, do danas u kritici izaziva proturječne odjeke. To je gospodarsko-sociološka studija istarskog sela druge polovice XIX. i početka XX.st., koja ostaje neprijepornom književnopovijesnom činjenicom unatoč nedorađenu stilu. Balotina feljtonistika i putopisna proza, do sada nedostatno vrednovan dio opusa, žanrovi su koji su ga na poseban način potvrdili kao pisca središnjeg toka nacionalne književnosti. Posrijedi su tekstovi nastali od 1930-ih do ranih 1950-ih, od redaka napisanih iz podložničko-prognaničke situacije za talijanske vlasti u Istri do vremena kada su autorovi nacionalno-politički, a dobrim dijelom i idejno-intelektualni, mladenački ideali ostvareni u novom rasporedu društvenih odnosa nakon II. svjestkog rata. Tematski je svijet putopisa donekle komplementaran drugim Balotinim žanrovima, pa i stanovitim lirskim preokupacijama. Tematski okvir njegova djela čine socijalna težačka bijeda, ljubavno-intimna tematika, izdomništvo i emigrantske sudbine, povijesne reminiscencije, majka i kršćanski elementi, putovanja, more, svijet djetinjstva i nacionalne teme, mjestimice i dug podrijetlu, pa i ideologijskom izboru i opredijeljenosti. Od ostalih izdanja književnih tekstova izdvajaju se Proza i poezija (1959.), drama Smrtni grijeh (1964.), Izabrana djela (s N. Pavićem, P. Ljubićem i D. Gervaisom u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1973.) te izbor iz djela Na crvenoj istarskoj zemlji (1979.). Nagrađivan je za znanstvena dostignuća i književno stvaralaštvo, prevođen i zastupljen u mnogim antologijama hrvatskog pjesništva, u novije doba i antologijama proze.