Putevi prema otvaranju izložbi i slična razmišljanja

Kako je to divno čuti - evo otvara netko svoj štand, otvara terasu za sezonu, otvara restoran, novu trgovinu, svoj obrt, svoje nešto….

Sve su to tako svakidašnje stvari, svaki dan to netko čini u vjeri da će se prikazati, zainteresirati, prodati, živjeti bolje, riješiti neke svoje dileme ili imati svoje radno mjesto.

Potrebne su te svari, ulozi su veliki. Svaka stvar košta novaca, vremena ili živaca.

Veliki je ulog i imati svoj nastup - koncert - izložbu. Iza toga stoje godine rada, učenja, odricanja, veselja, savladavanja materije, ponavljanja.

Malo njih pomisli na ono ispred toga.

Evo moje TREĆE SAMOSTALNE LIKOVNE IZLOŽBE: SAN O CVIJEĆU I PLESU. U Novigadu 15.5.2006. do 12.6.2006. Što ću kad ne mogu samo sjediti i gledati u magičnu televizijsku kutiju. Ne mogu ni stalno čitati, goblene ne radim, ne kačkam, ne pletem, ne radim kolače, ne peglam, ne brišem stalno neku "prašinu", a ne mogu ni stalno odlaziti na mjesta kao što su kafići, ne mogu stalno pisati, čitati, učiti... Mjesto pušenja, pijenja, neke naročite druge potrebe kupujem platna, boje, uokvirujem slike.

Slikalo mi se. Godinama skupljam neke crteže, bilo je koliko love toliko muzike. Obični papir, malo boje. sada slikam više. Zašto to netko ne bi vidio?

Nađe se mogućnost da se izlaže. Kako bih voljela da je to u Poreču… Ali zadovoljna sam i ovako.

Odlično. Hajde da pogledamo što imamo, koja tema, što bi u učinjenom trebalo popraviti, dodati, kako uljepšati... Pozovimo osobu ili više njih koji se u to razumiju. Sitnice, ali… ispravci su teži i zahtijevaju više vremena nego da se nekada sve nanovo napravi, kao renoviranje stare kuće i izvođenje na novo instalacija, kanalizacije, zidova, krovišta… Onda daj uokviriti ono što nije uokvireno. Nosiš u autu stare radove, nove... ako su od ulja još su mokri, osjetljivi. Moliš se da sretno stignu i tamo i natrag. Da se ne trebaju ponovo ispravljati.

U međuvremenu POZIVAŠ - telefoniraš, šalješ poruke, nalaziš se sa ljudima, evo bila sam i u gradu i u Domu zdravlja gdje sam nekada davno radila. Obišla sam neke drage ljude, srela ih… Ljudi najradije čuju glas i vole direktan kontakt. Ljudi su uvredljivi ako nisu dobili svoje vrijeme i mjesto kako očekuju.

Potrebno je napraviti POZIVNICE, PLAKAT ili neku sličnu stvar za zapamtiti. Odabrati, srećom da imam sinove koji se u to razumiju. Inače… košta novaca, novaca, novaca…. I živaca jer nije nikada onako kako na početku očekuješ, bez problema. Potrebna je i stručna kritika istoga. Pozvati i napisati … Sve složiti, upakirati, dodati, treba organizirati štampanje, ili kao ja uključiti vlastiti kompjuter i činiti sam i kao što sam napravila fotografije-pozivnice za dati umnožiti. Pokrenuti se i to podijeliti, pozvati još jednom, podsjetiti, objasniti gdje i kada će se to događati i kako to mjesto naći.

Dolazi dan POSTAVLJANJA IZLOŽBE. Dobro je kad je serija ili povezanost nekih slika-tema–izraza zajedno. Imam toga, naučila sam kad se zabavljam slikajući da to činim u paru. Izabrati mjesto na zidu, prikazati ono najbolje na udarnim mjestima, koristi ili stručnu osobu koja je to već radila (i tu imam pomoć svojih sinova Viktora i Karla i prijateljice Jasenke, sretna sam uz njih). Nositi, mijenjati, nadodavati natpise, kao i kompozicija - odabir dobrog povezanog tona uz onaj ispred i onaj iza, da ne strši...

Ali nije to sve. Treba i mala ZAKUSKA. Kupiti piće, plastične čaše, salvete, naručiti kolačiće jer sam davno odustala od pečenja istih. Ići po njih ili to organizirati, znati kako servirati, gdje.

IZLOŽBA BEZ CVIJEĆA I PJESME? Ne dolazi u obzir.

Kad sam pjevala u zborovima - ove zime to nisam činila ali sam učila svirati mandolinu i vježbam svaki dan - tako je bilo veselja kada smo negdje nastupali, kad su nas pitali, tražili. Tu bismo se družili, upoznavali, prihvaćali jedni druge i nalazili toliko pozitivnih tema i stvari koje na probama nismo stigli ni uočiti. Tko je slobodan taj dan, da li moj zbor iz Novigrada, ili moji mandolinisti, kod prijateljice je bila folklorna grupa iz Tinjana Kosirić, ili zbor iz Poreča, iz Talijanske zajednice, iz Višnjana, Nove Vasi… ili klapa Riva ili neki prijatelji koji bi rado zasvirali? Još uvijek ne znam, a svega je četiri dana do izložbe što će biti i tko bi mogao doći. A voljela bih i radi tih starih osoba da se razvesele i imaju temu za pričati, i radi sebe i radi druženja.

Još organizirati MEDIJE. Kako to dobro zvuči. Pozvati ih, a ja ih lično ne poznajem. Ranije sam radila van centra u Višnjanu, i na području Vižinade i Kaštelira, ne u Poreču. Na prvoj izložbi je bio novinar kojeg je doveo jedan od mojih poznatih i pozvanih osoba, njegov prijatelj. Slala sam pozive za drugu izložbu, no ULIKS nije uspio organizirati a niti ja. Možda bi moja narcisoidnost željela da je osim upozorenja u Glasu Istre da je izložba u Peroju bio i još jedan jedini članak, komentar… no zato sam dobila od svojih dragih kolega koji isto slikaju toliko pažnje i dobrih kritika. Srećom tu je sada portal na kojem to čitate. Još da pošaljem poziv u radio stanice kao Radio Centar, Eurostar, u Radio istru…

Pripremiti POZDRAVNI GOVOR, osobu koja otvara izložbu… to je predzadnja stvar… ah.

Do sada se sve uvijek složilo, ispalo je dobro.

Čekam Vas u Novigradu u Galeriji NONI u Domu za starije i nemoćne osobe / popularno nazvane – u staračkom domu u Novigradu/ u ponedjeljak 15.5.2006. u 18,30.

Slavica Ezgeta, dr. med.