Za svu djecu koja su rođena od pedesetih do osamdesetih godina prošlog stoljeća i preživjela:koja je današnja cijena razvoja?

(/)

Inače ne volim e-mailove koji u polju primatelja imaju po pedeset i više adresa, zato jer su to ”vicevi” koje sam uglavnom davno čuo ili pročitao.

Jučer sam dobio jedan sličan. Nije vic. Njegov sadržaj možda u dobrom dijelu čak i nije točan, ali ipak na neki način ”zove” da razmislimo o nekim stvarima.

Neću ga komentirati, samo ću ga prepisati uz pokušaj da popravim brojne pravopisne pogreške:

================================

Za svu djecu koja su rođena i preživjela pedesete, šezdesete, sedamdesete i osamdesete!

Prvo, preživjeli smo i rođeni smo normalni iako su naše majke, kad ih je boljela glava, pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće, i nikad nisu bile testirane na dijabetes.

U to vrijeme na bočicama sa lijekovima, na vratima i ormarićima nisu postojala upozorenja u stilu ”Čuvati daleko od dosega djece” .

Mi, kad smo imali 10 ili 11 godina, nismo nosili Pampers pelene i pišali u krevet.

Kao djeca, vozili smo se u automobilima bez sigurnosnih pojaseva i zračnih jastuka, nismo morali imati kacige na glavi kad vozimo bicikl ili role.

Pili smo vodu iz crijeva za zalijevanje vrta a ne iz bočica kupljenih u supermarketu. Dijelili smo bočicu Cole sa našim prijateljima i NITKO ZBOG TOGA NIJE UMRO!

Jeli smo mliječne sladolede, bijeli kruh i pravi maslac, pili cole koje su i tada bile pune šećera, ali nismo bili debeli zato jer smo se STALNO IGRALI VANI!

Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se po cijeli dan, sve dok se ne upali ulična rasvjeta: skrivača, planova, klisa, pikulanja, partizana i nijemaca, kauboja i indijanaca, zaloga, fantoma i svega ostalog sto je samo dječja mašta bila u stanju smisliti.

Nerijetko nas nitko nije mogao pronaći po cijeli dan.

I nikad nije bilo problema...

Provodili smo dane praveći trokolice od otpada iz podruma, spuštali se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice. Nakon nekoliko padova, slomljenih prstiju i modrica naučili smo kako riješiti problem.

Mi nismo imali imaginarne prijatelje ni problem sa koncentracijom u školi.

Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali školskog psihologa i usmjerivača pa smo ipak završavali nekakve škole.

Nama ispred škole nisu prodavali drogu...

Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box,  nikakve video igrice,  nismo imali 99 kanala na televiziji (nego samo dva),  nismo imali video rekordere, surround sound, mobilne telefone, kompjutere, Internet,  chat rooms.......

MI SMO IMALI PRIJATELJE  I IŠLI SMO VAN DRUŽITI SE SA NJIMA !

Padali smo sa drveća, znali se izrezati staklom, slomiti zub, nogu ili ruku , ali naši roditelji zbog toga nikada nisu išli na sud.

Igrali smo se lukovima i strijelama, pravili katapulte i bacali petarde za Novu Godinu, i sve smo to preživjeli bez posljedica!

Išli smo biciklom ili pješke do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno!

Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu plaćali kauciju da nas izvuku.

U stvari, roditelji su nam često bili stroži od zakona!

Posljednjih 50 godina su bile najplodonosnije godine u povijesti čovječanstva .

Naše su generacije proizvele najbolje izumitelje i znanstvenike do danas.

Imali smo slobodu, pravo na pogreške, uspjeh i odgovornost.

I naucili smo živjeti s time !

I ti pripadaš toj generaciji?

ČESTITAM!

Možda ćeš ovo poželjeti  podijeliti sa onima koji su imali sreće odrasti kao prava djeca, prije nego su odvjetnici, države i vlade počeli određivati kako treba živjeti.

Možda bi ovu poruku bilo dobro poslati vašoj djeci, da vide kako su njihovi roditelji odrastali .