Crkva sudjelovala u stvaranju potrošačkog društva - dvojno lice papinih prigodnih blagdanskih poruka

Velikim dijelom i zbog vlastitog materijalnog interesa, Kaptol je podupro stvaranje novih (rodoljubnih) bogataša, koji su to postali bez svojeg novca, »pretvarajući« tuđe. Tako je i on postao suodgovoran i ravnopravni dionik »grijeha struktura«

Potreba za Bogom i Spasiteljem gubi se pred invazijom tehnologije, u virtualnom oceanu interneta, kad se čini da čovjek 21. stoljeća postaje gospodarom svoje sudbine, gotovo da je priznao papa Benedikt XVI. u svojoj božićnoj poruci Urbi et Orbi. Osobito oni koji prelaze granice u istraživanju tajni prirode, koji uspijevaju otkriti veličanstvenu tajnu genoma, nisu, rekli bismo, bliski i mili Bogu. Ali, Papa kaže da čovjek »treba Spasitelja još i više« jer neki ljudi i dalje umiru od gladi, neki su robovi, drugi žrtve vjerske mržnje, diskriminacije, nečija su djeca unakažena oružjem i terorizmom.

Kao što je prigovorio otkrivanju tajne ljudskog genoma, tako je dan ranije oštrije osudio eutanaziju upravo u vrijeme prosvjeda zbog toga što Piergiorgiu Welbyju, Talijanu koji je 10 godina bio u krevetu i uz život bio vezan jedino respiratorom, nakon što mu je taj respirator isključen - nije omogućen crkveni pogreb. Nasuprot tomu, isticali su prosvjednici, crkveni pokop imali su najpoznatiji talijanski mafijaši. To što su ubijali i krali iskupili su možda posljednjom ispovijedi i, svakako, obilatim novcem. Ako i nije patio toliko intenzivno kao Krist, Welby je patio dugotrajnije, a za daljnji produžetak svog jadnog života nije imao spasiteljsku misiju.

Poruke o dvojnom svijetu

Papa je dakle ukazao na veliku podjelu koja je u svijetu sve izrazitija - između bogatih i siromašnih zemalja i ljudi, između onih koji imaju sve i dosežu i druge planete i onih koji nemaju ništa, nemoćni su, bolesni, izloženi nasilju. Bez obzira na proklamacije o solidarnosti, napretku i miru za sve, prvi se ne obaziru na druge. Ali, ni Katolička crkva ne prazni vatikanske trezore i banke niti prodaje nekretnine da bi nauštrb vlastitog blagostanja i sjaja pomogla onaj drugi, nevoljeni svijet.

Poruke o dvojnom svijetu dominirale su i u Hrvatskoj. Biskupske i župničke poruke na polnoćkama i misnim slavljima u Hrvatskoj išle su uglavnom putem koji je prije nekoliko dana utro kardinal Bozanić kritikom konzumizma i općeg društvenog zamora, beznađa i depresije. Dakle, tobožnja dilema je »imati ili biti«, negdje na tragu kritičara otuđenja Ericha Fromma, iako je on bio jako daleko od katolicizma.

Premda se ovog puta kardinal Bozanić nije bavio politikom, odjeknuo je njegov poziv vjernicima da se »ne prepuštaju utjecajima kulture kojoj je sve dopušteno u ime nekakve lažne slobode«. Jer, ljudska je sloboda za njega lažna ako nije nadahnuta obogotvorenim utjecajem vatikansko-kaptolske Institucije. Bozanić ovog puta nije dalje objašnjavao, ali »kultura lažne slobode« je za njega kultura smrti, prolaznosti, kultura posjedovanja, bezbožnička, individualistička, samodovoljna i sebična, opojna, profitna i besmislena, a dodali bismo, može biti - i osebujna, istinoljubiva, samopouzdana, ljudska, mobilizirajuća, istraživačka, sumnjičava, raskrinkavajuća, beskompromisna, nepokoriva, talentirana, umjetnička i vječna.

Neumjerenost u trošenju

Za splitsko-makarskog nadbiskupa Marina Barišića glavni su sijači beznađa mediji (njegova omiljena tema) putem kojih postajemo sudionici svih događaja i tema pa postoji opasnost da se u nas, u naše obitelji i narod uvuče neraspoloženje i pesimizam. »Nije dobro i nismo na putu svjetla ako se posvećuje više pažnje i prostora ljudskoj zloći, lošim vijestima i negativnostima negoli svjedocima svjetla, vjere, nade i ljubavi«, kaže Barišić. Opet, znači, bolje da se ništa ne zna, ne istražuje i ne objavljuje, da nema tog slobodnog protoka informacija koji nas čini nespokojnima. Na koncu, objavom nesreća raste i sumnja u svemoćnost Boga i Spasitelja te biskupa.

Teza je Crkve da je danas Bog u ljudskoj svakodnevici marginalan i da prosječni čovjek vjernik na njega računa tek onoliko koliko to odgovara ljudskim potrebama i željama, isto onako kako za sebe kupuje ostale potrepštine. Ali, u konzumizam i svekoliku neumjerenost u trošenju, čim je to postalo moguće, itekako se uključila i Crkva, tako da bi se moglo reći da je u neskromnosti i ona izgubila iz vida Boga i Spasitelja. Još je važnije da je bez ostatka, velikim dijelom i zbog vlastitog materijalnog interesa, poduprla stvaranje novih (rodoljubnih) bogataša, koji su to postali bez svojeg novca, »pretvarajući« tuđe. Tako je i Crkva postala ravnopravnim dionikom »grijeha struktura«.

Zdenko DUKA