Talijanski dossier: karikatura pohlepne političke oligarhije

Ured talijanskog predsjednika na Qurinaleu

Piše Damir GRUBIŠA
Talijani su se uzbunili zbog jedne knjige: paradoksalno, ali istinito. Već dugo vremena nijedna knjiga nije toliko uzbudila javnost kao što je to učinila ona pod naslovom: »Kasta. Tako su talijanski političari postali nedodirljivi«. Autori su poznati novinari Antonio Stella i Sergio Rizzo, koji su se latili nesvakidašnja posla: pokazati i izračunati koliko košta politika, koliki su troškovi funkcioniranja jednog glomaznog, tromog i preskupog aparata kao što je to talijanski politički sustav.

Istraživali su, kopali, i na vidjelo je došlo sljedeće: državni zrakoplovi koji su, bar po putnim računima, u letu 37 sati na dan, spremni da svakog časa ukrcaju Njegovu Ekselenciju, ma tko to bio i ma kojeg ranga on to bio, na neku feštu u Pariz, na Baleare, u Švicarsku ili drugu egzotičnu lokaciju. Potom vladine palače, iznajmljene od vlasnika konjušarnica po cijeni zlata... Javni troškovi koji su učetverostručeni otkako su referendumom - ukinuti.

Optužnica politike »a la italiana«

»Naknade« raznog tipa koje su 180 puta veće od realnih troškova, a broj zaposlenika u regijama porastao je za trinaest puta u posljednjih dvadeset godina. A što se tiče predsjednika regija, »guvernera« kako ih nazivaju, neki od njih imaju troškove za reprezentaciju i do dvanaest puta veće od, primjerice, njemačkog predsjednika republike...

A gradonačelnici, članovi lokalnih vlada, provincijskih poglavarstva, tuku, kumulativno, i po pet plaća u isto vrijeme! Stellina i Rizzova knjiga tako postaje optužnica jednog stila politike »a la italiana«, ili bolje reći karikatura njezine pohlepe. A talijanska »politička klasa«, kako je svojevremeno Gaetano Mosca nazvao političku kastu, pretvorila se u neutaživu oligarhiju koja je preplavila talijansko društvo. I na kraju, ali ne manje važno, tu je i podatak o troškovima talijanskoga Kvirinala, ureda predsjednika republike. Stella i Rizzo su izračunali da je s 1.200 zaposlenih i troškovima astronomskih iznosa talijanski predsjednik skuplji i od - Buckinghamske palače, dakle engleskoga dvora! Valjda je to i razlog što je ove godine predsjednik Napolitano odaslao okružnicu u kojoj poziva da se Dan Republike, koji se slavi 2. lipnja, proslavi na što skromniji način. Tako su i talijanska veleposlanstva po svijetu, umjesto prijama, organizirala, kao i u Zagrebu, tek druženje s čašom vina, tzv. »vin d'honneur« - simbolična čašica za nazdravljanje.

No bizarni podaci potakli su širu raspravu o troškovima politike u Italiji. Paradoksalno, javljaju se i oni koji se baš ne mogu podičiti skromnošću, kao primjerice bivši premijer Berlusconi, koji se javno pohvalio da je za vrijeme njegova mandata smanjio personal palače Chigi, dakle Vlade, s 4.300 na 2.900 zaposlenika. Pohvalio se i značajnim uštedama u troškovima reprezentacije, ali je zaboravio pripomenuti da je mnoge od tih troškova sam snosio, iz svoje privatne blagajne. Tako su njegovi zrakoplovi prevozili državne goste, njegovi su auti razvozili uzvanike, a posjetitelje najvišeg ranga ugošćivao je u svojim rezidencijama, počevši od Sardinije pa do jezera Como.

I tako je kriza politike postala vijest dana, zahvaljujući apsurdnim brojkama koje su otkrili Stella i Rizzo, a koje je javnost i prije znala. No kad se to sve nađe na kupu, učinak je iznenađujući.

Deset zapovijedi za ozdravljenje

Svi sad o tome govore, organiziraju debate na televiziji, a Mario Pirani, jedan od doajena talijanskoga novinarstva, napisao je čak svoj dekalog - deset zapovijedi - za ozdravljenje talijanske politike. Samo promjene mogu vratiti povjerenje u politiku i političare, čiji se imidž srozao u kaljužu. Pirani drži da treba radikalno smanjiti vladu, odnosno zaposlenike u egzekutivi: treba racionalizirati broj ministarstava, a od 104 što ministara, što državnih tajnika, treba ih ostati svega 60-ak, koliko je to normalno i usporedivo s drugim zemljama slične veličine u EU. Drugi prijedlog Piranija je ukidanje »spoils sistema«, pravila po kojemu pobjednici na izborima imaju pravo imenovati svoje suradnike i na najnižim razinama, tako da se iza svakog izbora, na svim razinama, množe članovi obitelji, prijatelji, kumovi i kumčad koji preplavljuju pobjedničke urede.

Treći je prijedlog uvođenje »čeličnih pravila« o provođenju javnih natječaja s rigidnom klasifikacijom za sva mjesta u javnoj upravi na svim razinama, od primarijusa u bolnicama (sic!) od direktora parka prirode, od upravitelja javnih poduzeća do paradržavnih službi. Četvrta točka Piranijeve reforme politike je svesti broj regionalnih savjetnika, provincijskih i gradskih vijećnika i njihovih aparata, jer je i ta skupina hipertrofirala do gangrenoznih razmjera. Peta je točka oslobađanje državne televizije RAI nazočnosti političkih stranaka, koje uvode klijentelizam i na radiju i televiziji. Šesta je točka prijedlog za ukidanje lažnog pluralizma u TV-dnevnicima, kroz anketiranje svih predstavnika stranaka o nekom, čak i banalnom pitanju i izigravanje lažne »par condicio«, pravila o nediskriminaciji. Sedma je točka eliminiranje naknade troškova regionalnim i provincijskim vijećnicima, koji tako znaju akumulirati i veće prihode od državnih ministara.

Osmi prijedlog predviđa drastičnu redukciju privilegija zastupnika u parlamentu i Senatu. Deveto je uvođenje primarija, neposrednog izbora za sve političke dužnosti u strankama. I na kraju, pod rednim brojem deset, nalazi se uvođenje američkih metoda unutarnje demokracije u novu Prodijevu Demokratsku stranku, da bi to postala doista stranka za reformu politike. Piranija je podržalo čak 40 tisuća čitatelja lista La Repubblica, a debata se nastavlja. U međuvremenu, javnost se dobro zabavlja.