Branku Milanoviću, svetoj hrvatskoj sudačkoj kravi, ponovno neće pasti vlas s glave niti nakon kriminalnog puštanja na ljetni odmor ubojice Vinka Budiše. Jer ostale nedodirljive krave hrvatskog pravosuđa, od Vrhovnog suda preko Ministarstva do cehovskog udruženja, stat će iza svoga kolege, a njegovu odluku proglasiti utemeljenom na zakonu. I ne samo to, već će poput predsjednika Udruge hrvatskih sudaca Đure Sesse prijetiti javnosti da svojim komentiranjem »ugrožava ustavnu poziciju sudbene vlasti kao samostalne, neovisne i nepristrane«.
Čovjek od struke, odvjetnik Anto Nobilo, smatra da su suci postali nedodirljivi pa im »i praktično i faktično nitko ništa ne može« jer se svaki prigovor shvaća kao pritisak i uplitanje u rad i neovisnost sudstva. Upravo primjer Branka Milanovića najbolji je dokaz da se javnost itekako mora umiješati u pravosuđe i sudstvo koje je zbog svoje nedjelotvornosti, sporosti i pristranosti postalo političkim problemom broj jedan u državi Hrvatskoj.
Nesporno je da je učestalim nebuloznim, nekulturnim i neznalačkim obrazloženjima Milanović narušio ugled sudačke dužnosti i sudstva u cjelini. Kada netko pusti na slobodu čovjeka koji je bukvalno pogubio 19-godišnjeg mladića, a svi klimaju glavom i tvrde da je sve po slovu zakona gledajući paragrafe, a ne sadržaj onoga što Budiša, uostalom baš kao i nedavno Orešković, na slobodi čini, onda je krajnje vrijeme da se pokrene inicijativa i ukine praksa kojom se sucem postaje doživotno. I paralelno uvedu kontrolni mehanizmi kojima će suci odgovarati za svoj (ne)rad, ali ne samo tako što viša sudska instanca može poništiti njihovu odluku. I nakon toga, nikomu ništa.
Pritisak na pravosuđe treba vršiti, baš kao što je to u Dnevniku HTV-a dobro primijetio kolega Zoran Šprajc, jer je utjecaj podzemlja na njega poprimio tolike razmjere da se to naprosto ne smije odšutjeti. Gotovo je nevjerojatno da niti jedan od hrvatskih sudaca nije smatrao potrebnim ograditi se od pravorijeka Branka Milanovića, da nikoga od nekoliko stotina ljudi koji primaju nemalu sudačku plaću u ovoj državi nije sram što su kolege čovjeku koji je iz zatvora pustio ubojicu pravdajući to potrebom zbližavanja u njegovoj obitelji, a ne vodeći računa o obitelji žrtve koja je bez svog sina i brata zauvijek ostala i čekala na pravdu 10 godina, da bi na kraju dočekala farsu.
Zbog tog jednoumlja koje graniči sa suučesništvom krajnje je vrijeme da se prekine s praksom skrivanja sudaca iza zakonske zabrane komentiranja nepravomoćnih presuda i ustavnog jamstva da suci ne mogu odgovarati za odluku i izneseno mišljenje na suđenju.
Prije nego što razjarena gomila uzme pravdu u svoje ruke i linčem Hrvatsku pretvori u Divlji zapad nekad ili Južnu Ameriku danas.