Ku-ku-lele svima (...ili princ na šepavom konju)

Ja sam Ku-ku. Kao ku-ku-mar, ku-ku-ruz, ku-ku-rikanje. Rođena sam pod nekom čudnom zvijezdom, iako me mama (majka, stara, keva, momy, momska) rodila u jutarnjim satima. Valjda je to obilježilo moj život; nisam jutarnji tip, zapravo, moji prijatelji, najiskrenije, ne funkcioniram do podneva. Za vrijeme studija, jasno, bojkotirala sam rano-jutarnja predavanja pa me i čudi činjenica da sam diplomirala među prvima u svojoj generaciji. Ljubav prema kasno-jutarnjem buđenju doživjela je svoju renesansu nakon studiranja.

Bilo je ljeto, najbolji su provodi bili pred vratima, a ja sam ponosno došla iz Zagreba s diplomom u rukama, suknjicom od pamuka i japankama iz dvijeišeste. Mama, ili kako ju ja zovem, MOMY, rekla je kako je konačno vrijeme da si sredim život. Samo tjedan dana nakon diplomiranja, počeo je novi život i nova stanica u životu. ”Sada si, Ku-ku, spremna za posao, za budućnost, za probleme, za plakanje, za cmizdrenje zbog plaće, za neovisnost.”

Za neovisnost? Nasmijala sam se.

Znala sam da me ni momy a ni tata neće tako lako pustiti iz zlatnoga kaveza. Ja sam se ipak zaposlila, zaključala uspomene iz Zagreba negdje u dubinu svoje duše i vratila se u grad u kojem sam proživjela djetinjstvo, prve korake, prva opijanja, izlaske, markiranja, crtala prvim bojicama i slušala prvu kazetu, vratila sam se u grad u kojem sam znala da je zima jednaka pustinji, da su ljudi hodajući izlozi Upima i Coina (čast iznimkama koje eksperimentiraju sa stilovima, pamukom i poliesterom), i da me u ovom gradu već odavno nema.

U Zagrebu je ostao velik dio moje seksualnosti i francuskih poljubaca, ostao je on, za kojeg sam znala da će ostati ondje jer se nije mogao maknuti iz svog kruga kojeg je na pijesku nacrtao štapom oko sebe. Ja sam sada bila izvan tog kruga i morala sam se snalaziti.

Prvi su mjeseci bili teški. Posao je ispunjavao tu prazninu od koje sam se ježila, vikendi su bili hrana mojoj karizmi i svaki je tjedan bio deja vu'. Iščekivanje. Sve dok se nije dogodio mirakul.

Otišla sam tako s mojom Je i TT-om u Ljubljanu. Party kao party, shopping kao shopping i nezainteresiranost za suprotan spol. Otišli smo u FF nakon boce ouza koju smo popili razgovarajući o muško-ženskim odnosima, u stanu TT-ovog prijatelja koji je super-hiper-arhitekt i koji nema frižider u stanu jer se sva hrana mora jesti svježa. U super-hiper-wc-u jedva sam se uspjela istuširati - tuš je izgledao kao daljinski upravljač tako da sam vjerovatno tada izvukla pouku da sam zaostala u modernoj tehnologiji.

I tako smo mi, nakon boce ouza, nakon blablabla u kuhinji sa super-hiper-ne-frižiderom, otišli u FF. Nakon dva sata plesanja došao je on, čovjek kojeg sam upoznala prije godinu dana u Rijeci, čovjek koji je imao karizmu, čovjek koji je znao slediti moj pogled, tada. Plesali smo, plesali i plesali, hvatali naše zaljubljene poglede u zraku. Sada kada pogledam unatrag, mislim da je od početka sve bilo osuđeno na propast.

Zašto?

Idemo dalje.

I tako smo se gospodin M. i ja počeli viđati. Rijetko, ali jesmo. Počeo me obožavati. Svaki dan. Ja sam se predala na samom početku, iako Zagreb nije bio izbrisan. Valjda sam samu sebe uvjeravala ”Pa Ku-ku, pa divan je on, ima sve; pamet, izgled,...” I točka.

Nevjerovatno kako smo mi žene komplicirane. Ok, ima izgled. Ali izgled je bitan 15-ogodišnjakinjama (što ja nisam, naravno.) Ima pamet, ali je li zbilja čovjek koji je pročitao brdo knjiga i ostavi te bez daha citatima poznatih filozofa ili književnika? Ok, možda to i nije potrebno. Ali smisao za humor? Ambicioznost?

Nakon dva mjeseca shvatila sam da konj mog princa šepa. Ali čekala sam. Čekala sam da možda promijenim mišljenje. Čekala sam nekakav obrat situacije. Nešto sam čekala, ali dragi moji, ne. Nemojte čekati ako vam unutarnji glas ostaje bez goriva. Neću vam više pisati jer je već kasno a sutra je novi dan i nove obaveze.

Budite vrijedni i slušajte sebe.

Srdačno vaša
Ku-ku