O Damiru Voschionu i Voschionima među nama: jesmo li došli do točke totalnog kolapsa sustava?

Dokaže li ludilo, Voschion bi iz zatvora mogao izaći za 4 godine (/)

Vjerujem da ćete se svi složiti sa mnom kako u Istri nije bilo strašnijeg zločina, ako govorimo o mirnodopskim razdobljima, od ovog masakra u Puli kojega je počinio Damir Voschion!  Jednako tako, svi ćete se, siguran sam, složiti da je posebno gnjusna činjenica da su u tom pokolju stradala apsolutno nevina djeca. Bit će potrebne godine da Istra i Pula zaborave taj zločin, a za jedinu preživjelu članicu obitelji vjerojatno neće biti dovoljan ni cijeli život. Mislim da je Istra apsolutno dotakla samo dno društvenog morala i da je upravo ovaj zločin dokaz, ne da su moralne vrijednosti izvrnute, već da su potpuno isparile.

Kako dalje, koga okriviti za to zlo?

Pa, prvo što moram istaknuti je način na koji su privođenje Damira Voschiona prikazali mediji! U kasnovečernjem dnevniku jedne TV kuće, privođenje je najavljeno, ne sjećam se da bih mogao točno citirati, ali otprilike ovako: "MOLIM VAS, DRAGI GLEDATELJI, OBRATITE PAŽNJU NA HLADNOKRVNOST LICA DAMIRA VOSCHIONA DOK GA PRIVODE, NIŠTA NA NJEMU NE ODAJE KAJANJE…!"

Na kraju se ispostavilo da je dotični teški psihički bolesnik, koji vjerojatno uopće nije svjestan što je napravio.

U situaciji kad je čovjek pod utjecajem teške psihičke dezorijentacije i morbidnosti, okružen sa desetak pripadnika Interventne jedinice policije, teško je reći što čovjek proživljava, još manje procijeniti kaje li se ili ne. Dakle, dok se jedni zgražaju i pitaju kamo ide Istra, drugima se određeni slučajevi čine kao nenadmašna medijska atrakcija. I to je dokaz da su neke vrijednosti potpuno isparile.

Tko je kriv za taj masakr? Ono što je najvažnije jest pitanje otkud psihičkom bolesniku vatreno oružje? Gdje ga je nabavio i tko mu ga je prodao? Naravno, nije moguće da je oružje posjedovao legalno, jer za legalno posjedovanje oružja individualac mora proći opsežne psihofizičke i liječnike preglede.

Dijagnosticirani psihički bolesnik za posjedovanje ne bi mogao dobiti pozitivno mišljenje niti jedne komisije na svijetu. Na onome tko mu je prodao ili dao oružje još je veća krivica, naročito ako je znao za Voschionovo stanje.

Mislim da je krajnje vrijeme, a i ovaj bi slučaj trebao biti upozorenje, da se policija oštrije sukobi sa nelegalnom trgovinom oružjem. Ali, jednako tako mislim da krivica ne leži na policiji. Naši policajci, koji za službu imaju npr. jedne jedine cipele za sve vremenske uvjete, rashodovane automobile, koji su slabije naoružani od bilo koga, pa i amaterskog lovca, imaju plaću nedostojnu svoje službe, kojih u Istri ima premalo, ne mogu stati na kraj tom problemu.

Imali smo svi prilike vidjeti koliko će se novaca utrošiti u predizborne kampanje. Radi se o desecima milijuna eura. Taj iznos, bio bi dovoljan da se u Istri, kao jednoj od najugroženijih Županija po broju narkomana, pokušaja ubojstava i ubojstava, zaposli barem još 5 djelatnika, ili da se postojeći djelatnici bolje opreme za dugoročno razdoblje.

Radi li se o liječničkom propustu?

Sljedeće je pitanje radi li se u ovom slučaju o liječničkom propustu? Jesu li liječnici pogriješili što takvu osobu nisu na vrijeme izolirali? To je sada teško reći. Obzirom da je, barem kako mediji pišu, Damir Voschion dijagnosticirani teški psihički bolesnik, svakako je trebao biti pod budnim liječničkim nadzorom, ili pod strogom terapijom. Međutim, individualci sa takvim oblikom bolesti, neka mi oprosti liječnička struka ako krivo govorim, ne borave nužno stalno u posebnim institucijama, već je liječenje povjereno i specijalistima, ali i obitelji.

U takvoj situaciji, teško je predvidjeti ponašanje pojedinca. Ako se na bolest nakalemi alkohol, možda nesređeni odnosi u obitelji, pa i problem ostavinske rasprave koja se zadnje vrijeme spominje, teško je kontrolirati ponašanje osobe sa tako teškom dijagnozom.

Ovaj slučaj upozorava na još jednu činjenicu -manjak kvalitetnog kadra u zdravstvemo, ustanovama.

Novcem koji će se potrošiti na predizbornu kampanju, jednako se tako moglo potpuno riješiti pitanje katastrofalnog stanja najveće bolnice u Istri. Manjak liječnika nedvojbeno upućuje na zaključak da se trenutno raspoloživi liječnici, posebno specijalisti, ne mogu kvalitetno posvetiti svakom pacijentu. Zato mislim da krivica ne leži niti samo na liječnicima.

Kako dalje?

Na kraju, postavlja se pitanje kako dalje, kad znamo što se događa oko nas? Kako tome stati na kraj?

Osim nebrojeno mnogo stvari na koje država svojim instrumentima mora reagirati (veliki insfrastrukturni projekti kao što su mostovi i tuneli svakako poboljšavaju kvalitetu našega života, ali je puno važnije da imamo kvalitetan liječnički kadar, dobro opremljenu policiju, nisku toleranciju na nasilje) pođimo i od nas samih.

Promijenimo sebe, svoj odnos prema drugima. Konkretno – prvi slučaj! Već neko vrijeme na dionici od Poreča prema Novoj Vasi susrećem auto koje na punoj crti i u zavoju pretiče mene i sve koji mu se nađu na putu. Time dovodi u opasnost i mene, i sebe i onoga koji mu dolazi u susret, ne razmišljajući o mogućim posljedicama situacije u kojoj se može naći zbog samo malo prolivenog ulja, a  što ga dovodi u ulogu potencijalnog ubojice koji riskira desetke godina u zatvoru.

Nije li to novi Damir Voschion? Ne, ovaj je gori od Damira Voschiona, jer to radi svjesno.

Drugi slučaj! Nedavno sam čitao u jednom dvevnom listu otprilike ovakav naslov – "USRED PIJANKE, SUPRUG U PIJANOM STANJU UPUCAO JEDNAKO TAKO PIJANU SUPRUGU, KOJA SE VALJALA PO DVORIŠTU I ISPUŠTALA ČUDNE KRIKOVE, JER JE MISLIO DA JE TO LISICA".

Nisu li to dokazi da moramo najprije početi mijenjati odnos jednih prema drugima, da bi mogli promijeniti sve oko sebe?