Jedan život manje je ipak - jedan život manje (mafijaško ubojstvo, Zlevak)

Kada su cijevi bile dovoljno hladne da pomislimo da su razračunavanja možda stvar prošlosti, svi smo ostali šokirani ubojstvom gosp. Zečevića, člana tkz. ”Zločinačke organizacije” osumnjičene i djelom optužene za organiziranje i provođenje kriminalnih aktivnosti u Zagrebu i šire. U opširnoj lepezi svakakvih smrti na cestama, u obiteljima, vojarnama, dogodila se jedna takva strašna smrt u jednoj mirnoj zimskoj večeri. Možda će se neki začuditi što sa nekakvom strepnjom i sućuti pišem ove retke, obzirom da se radi o smrti jedne opasne i za mnoga zlodjela osumnjičene osobe. Također, čitam i čujem oko sebe, ”tako mu je i trebalo”, ili ”dobio je što je zaslužio”. Ne mogu se složiti sa takvim mislima. Nitko ne zaslužuje takvu smrt. Takvu brutalnu smrt. Zapravo takvu eliminaciju, egzekuciju, smaknuće.

Iako je i sam bio osumnjičen za ubojstva, ja sam legalist, i mislim da je najbolja kazna doživotni zatvor, nikako smrt. Pogotovo ne na ovakav način. Obzirom da je bio u vezi sa jednom novinarkom, mogu zaključiti da je i on bio osoba koja je znala primati, ali i davati ljubav. Dakle, koliko god bio opasan i dosje mu pun najtežih sumnji, i on je bio čovjek.

Ali, takva su razračunavanja među tajnovitim i opasnim skupinama stvar na koju se moramo spremiti. Toga ima napretek, očito. Tri stvari ovdje moram izdvojiti:

Prvo, način na koji je ubijen. Savršeno profesionalno. Ne kao na filmu već još gore. Jer u filmu se ubojice uvijek nađu. Ako policija i sumnja na nekoga, teško će ga naći. Naime, obzirom da jednim malim djelom poznajem način djelovanja obučenih snajperista (putem TV emisija, knjiga), pogotovo onih, ne obučenih u toku redovnog vojnog roka, već u sklopu profesionalnih i elitnih vojnih postrojbi, mogu reći da su snajperisti obučeni na takav način da po obavljenom zadatku i povlačenju djeluju protivno zdravoj logici. Ako snajperista proganja određena skupina neprijateljskih vojnika, on će se kretati prema njima, ne bježati od njih, ako je obavio zadatak van grada, povlačiti će se u grad, gdje ima najviše policije, dakle, sakrit će se tamo gdje ga se najmanje očekuje.

Stoga sumnjam da će institucije ubojici tako lako ući u trag.

Ne treba se čuditi što se sumnja na profesionalnog snajperistu obučenog upravo u vojnim postrojbama. Kroz cijelu su povijest naručitelji ubojstava angažirali upravo najbolje ljude koji su prošli vojne obuke, po mogućnosti i sudjelovali u sukobima. Jer oni su za to najbolji, obzirom da imaju iskustva i ne ostavljaju tragove. Takve su poslove u prošlosti odrađivali bivši pripadnici rimskih pretorijanskih postrojbi, veterani križarskih ratova, veterani Vijetnama.

To znači da je ubojstvo naručeno, jer su takvi ubojice, profesionalci bez emocija. Oni ne ubijaju zbog, na primjer, osvete, je osveta budi osjećaje, a osjećaji mute koncentraciju. Oni ubijaju jer im je to posao. Odrađuju rutinu.

Drugo, čudimo se što u Hrvatskoj očito postoji mafija, i taman kada pomislimo da polako nestaje, ona pokazuje da je još uvijek aktivna. Ne trebamo se čuditi. Prvi su se mafijaši pojavili početkom prošlog stoljeća. Posebno su aktivni bili tijekom prohibicijskih zakona u Americi 20-ih godina prošloga stoljeća kada je američka službena administracija zabranila točenje i trgovinu alkoholom.

Kako je mafija nastala?

Mafija se nije stvorila sama, stvorili su ju ljudi koji su htjeli nabaviti određene proizvode onda kada se te proizvode nije moglo nabaviti legalnim putem. Ja čak ne bih osuđivao te mafijaške skupine, već ljude koji su ih stvorili, tj. koji su htjeli određenu robu pod bilo koju cijenu. To su najčešće bili bogati pripadnici društva. Njihovu potrebu određeni su drugi pojedinci iskoristili, postali moćni i nedodirljivi, naravno, bogati i opasni.

Vremenom se nabava alkohola proširila na nabavu luksuzne robe, dijamanata i zlata, oružja, pa droge.... Slična je situacija svugdje, pa i kod nas. Optužujemo te skupine za trgovinu drogom, oružjem, zlatom... a nitko se ne pita tko tu drogu želi, tko ju konzumira. Mafijaške se organizacije pojavljuju samo kao posrednici između proizvođača i potrošača. Prešućujemo očito drogiranje jednog glazbenog gosta na javnoj televiziji. Nitko od institucija ne reagira na to. Takvi pojedinci koji se pojavljuju kao VIP osobe, koji su puni novaca, koji troše ogromne količine droge, a mladima se prezentiraju kao ikone, njih treba osuđivati.

Treće, određene skupine svojim aktivnostima upravo pospješuju i jačaju trgovinu drogom i jačanje mafijaških organizacija. Na primjer, od političara, glazbenika, sportaša, svi se u intervjuima nastoje dodvoriti mladima svojim iskazima da su i oni u mladosti konzumirali drogu. Čak idu toliko daleko pa promoviraju legaliziranje droge. Jednako tako, jedan mobilni operater svojim reklamama u kojima jedan mafijaš muči i maltretira drugoga (a mobilni su operateri orijentirani upravo na najmlađe dobne skupine) šalje skrivene poruke da su mafijaške organizacije i ubojstva nešto sasvim normalno, dapače, atraktivno. Sve dok tako razmišljamo i štitimo velike potrošače droge (ne one sitne koji prose na ulici da bi kupili malo droge), a ne nastojimo njih privesti zakonu, biti će još takvih ubojstava kao ovo ubojstvo gosp. Žečevića. Žalosno je jedino što se mi Hrvati međusobno ubijamo. Kao da nas ima dvije milijarde.