Posljedice brze zarade i demokracije

Uvijek ću se složiti sa tezom da Poreč može bolje i da se mora profilirati kao potpuni grad, ne samo kao grad kojega će se personificirati uz turizam. Svaki iole respektabilan turistički centar mora se pozicionirati i kao centar izvrsnosti, potpune ponude i dovoljnih alternativa. U tom smislu, trenutno aktivni planovi aktualne administracije na pravom su tragu, obzirom da se proširuje donedavno uska ponuda stanovnicima i posjetiteljima, koja je završavala upražnjavanjem dokolice u ne tako dinamičnim okružjima kafića i restorana.

Imajući u vidu sve rečeno, Poreč svoju ukupnu ponudu uspijeva diverzificirati kulturnim sadržajima, brzim i kvalitetnim prometnicama, sjajno uređenim okolišem i plažama, a za nadati se i dovoljno modernim i pristupačim sportskim sadržajima. U toku posezone i predsezone, kad sunčanje i kupanje nije moguće, turističku i općenitu ponudu grada biti će moguće proširiti posjetama agroturizmima koji su u ovom trenutku u punom zamahu, kazalištu, dodatno animirati posjetitelje na rekreaciju...

Što je sa domicilnim stanovništvom? Na koji će način ono, tj. na koji ćemo način mi koristiti sve ove projekte koji će nam biti na raspolaganju?

Odgovor na to pitanje može se naći u analizi našega ponašanja. Ono što se pokazuje kao trend jednog psiho-antropološkog ponašanja ljudi našega podneblja (ne samo Istre, već i velikog djela cijele države) jest manjak kontinuiteta, i to u svemu: sportu, politici, gospodarstvu, općoj kulturi i ponašanju. Promjena ponašanja kod mlađih generacija upravo u analizi kontinuiteta primjetna je kod priličnog broja ljudi kad usporedimo ponašanje generacije prije početka turističke I građevinske ekspanzije sa ponašanjem mlađih generacija. Promjena ponašanja primjetna je i kad usporedimo opće ponašanje nakon demokratskih promjena.

Naime, do velike promjene ponašanja u prvom slučaju - nakon turističke I građevinske ekspanzije - dolazi zbog velike mogućnosti brze i velike zarade od turističke djelatnosti I građevinske industrije. To je uvjetovalo da se stanovništvo podijeli na ono sa više i sa manje novaca. U tom smislu, vrlo je prisutna i podjela kafića, restorana, raznih događaja na one koje posjećuju jedni, odnosno drugi. Čak se i rijetko događa da se te dvije grupe u jednom općem smislu asimiliraju. Iako se ne mogu sjećati, po pričama starijih, dok se mogućnosti brze zarade nisu pojavile, nije bilo nekih velikih razlika između stanovništva ili podjela na slične grupe.

Tako smo došli do situacije da sami sebe smatramo članovima nekakve bogate, moćne elite ukoliko se pojavimo na određenim (na takav način prihvaćenim – elitističkim) lokacijama i događajima, a ukoliko pristup istima nemaju svi. Što zbog nedostatka novaca, što zbog raznih drugih razloga. Ili ako se pojavimo u samom početku rada takvih mjesta.

Do velike promjene ponašanja u drugom slučaju dolazi zbog općeg, naravno krivog, tumačenja osnovnih postavki demokracije i građanskih sloboda. Uvjetovani vrlo atraktivnim američkim filmovima i načinom ponašanja, te željom za odmakom od uskogrudnog unitarističkog i komunističkog sustava, mlađe generacije vrlo su brzo prihvatile tumačenje da je u demokraciji sve dozvoljeno i da je jedan od izlaza iz kriznih razdoblja javno izražavanje neslaganja i kompleksa .

To se počelo ogledati u destrukciji i uništavanju svega i svačega, posebno onoga što nekome ne donosi dobit, ili od čega određeni krugovi nemaju neposrednu korist. U tom pogledu, razbijanje prozora na zgradama, rušenje i devastacija kao dokazivanje pripadnosti nekim načinima razmišljanja postali su svakodnevica, kao i devastacija i nebriga za vrijednosti izgrađene u bivšem režimu.

U tom svjetlu, jedna od stvari koja je bila prednost bivšeg režima bila je odnos prema vlasništvu. Obzirom da je vlasništvo funkcioniralo kao apstraktna kategorija zvana ”društveno”, to je značilo da je sve materijalno zapravo bilo vlasništvo naroda, tj, svih nas. Ljudi su osjećali da je sve zapravo vlasništvo jednog opasnog aparata zvanog država iza kojega se nalazila populacija od gotovo 25 milijuna stanovnika. Zbog toga su se građani prema materijalnim javnim vrijednostima odnosili puno suptilnije i realnije.

Kako su danas materijalne vrijednosti uglavnom privatizirane, iskazivanje nezadovoljstva vlasnikom određenih materijalnih vrijednosti često se manifestira u devastaciji istih. Jednako takvo ponašanje primjećuje se i na novoizgrađenim zdanjima, gdje je trag ostavljen domah po završetku radova statusni simbol ili dokaz psihološke mature.

Kako ove teze prenijeti na korištenje kapaciteta koji su u fazi izgradnje?

Dvorana, kazalište, klizalište, bazeni, svi će ti kapaciteti biti puni u početku. Kao i do sada, svi ćemo hrliti u ta zdanja i uživati u činjenici kako smo upravo mi jedni od privilegiranih članova društva koji smo prvi koristili te usluge. Vremenom će se intezitet posjete smanjivati, kako to više ne bude zanimljivo i kako ”svi drugi” budu dolazili. Jer tada oni koji su bili prvi više neće biti jedini privilegirani. I nakon nekog vremena nova, skupa i krasna zdanja biti će prazna. Nadam se da griješim. Tako to funkcionira i pri otvraranju novih kafića, restorana...Tako je to u cijeloj državi, čudan je taj megalomansko - potrošački mentalitet.

Jedan od ciljeva novih projekata je I poboljšanje života svih nas i smanjenje broja uživalaca droge I alkohola. Ono pak, što iskustvo pokazuje jest sljedeće: uvjeti ne znače uspjeh, i novi sadržaji za upražnjavanje dosade neće umanjiti npr. broj drogeraša i alkoholičara u gradu.

Čak je pogrešna i tvrdnja da je dosada uzrok konzumacije droge i akohola. (U tom kontekstu, sjećam se primjera učenika đačkog doma koji su nogomet i košarku trenirali u, doslovce, blatu i vodi. I pobjeđivali na svim regionalnim, županijskim i državnim prvenstvima. Pozdrav svima njima. Nakon nekoliko godina, đački je dom dobio suvremenu dvoranu. Koja danas zjapi poluprazna.)

Jednako tako, nadam se da neće, ali sam uvjeren da neće dugo trebati da se na svim tim novim kapacitetima pojave grafiti, razbijeni prozori, političke, rasne i nacionalne uvrede...