Zemlja pamti sva naša leđa zgrbljena i molitve naših kraljeva

Usprkos elegantnoj suptilnosti i vrlo inteligentnoj marljivosti u pripremi projekta, sva je prilika da će se od zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa ipak odustati.

Naše je more ipak previše banalan resurs da bi se isplatilo za njega suprotstaviti svim silama koje tjeraju naš narod da si krivo umišlja kako je premali da bi mogao samostalno utjecati na svoju sudbinu. Jer, naše nam more služi samo kao resurs za privlačenje posjetitelja našoj zemlji. Naše more služi samo za osmišljavanje razglednica i ilegalno sidrenje skupocjenih jahti u vlasništvu bogatih pripadnika upravo onih spomenutih sila koje nas tjeraju da si krivo umišljamo kako smo premali da bismo samostalno mogli utjecati na vlastitu sudbinu.

Naše nas je more prehranjivalo kad su preplodne slavonske ravnice bile okupirane, kad su po obroncima Velebita i Ličkim livadama umjesto pastira, koji bi proizvodili pršute i sireve, haračili neprijateljski vojnici.

Naše nas je more branilo kad su stari hrvatski vladari zadavali nerazumljive udarce barbarskim flotama koje su napadale našu neponovljivu obalu.

Zato naše more treba braniti svim silama, poglavito onim najudarnijim - dipomatsko-intelektualnim.  Pokazali smo svijetu kroz povijest koliko smo kvalitetni na bojnom polju i jednako bi tako trebalo postupiti i na diplomatskom.

Apsolutno se ne mogu složiti sa tvrdnjom kako smo premali da bismo mogli utjecati na svoju sudbinu, odnosno, da se moramo prilagođavati odlukama velikih sila. Točno je da velike sile kroje budućnost svijeta, to su uvijek i činile, međutim, mali narodi se itekako mogu izboriti za svoje sigurno mjesto.

Sve je stvar kvalitetne uporabe oružja kojime raspolažemo. Ako imamo na raspolaganju jednu pušku, onda nju treba upotrijebiti za obranu, na ne svađati se tko će ju nositi.

Metaforički rečeno, naravno.

Preneseno na političko-diplomatsku situaciju, to znači da za obranu svojih interesa moramo kvalitetno upotrijebiti sve resurse. Ono što se kod nas događa jest da oporbena politička elita uživa u nesupjehu vladajuće političke elite i uporno prokazje nesupjehe, umjesto da kao prava oporba konstruktivnim prijedlozima pokuša izboriti bolju poziciju ne svoje stranke, nego svoje zemlje. A građani će odlučiti tko će biti oporba, a tko vlast.

Na primjeru ZERP-a, u situaciji kad jedna jedina stranka nastoji lobirati za proglašenje ZERP-a, a druge oporbene huškaju narod i medije da od toga neće biti ništa, normalno vodi ka posljedici da se sa nama svatko može poigravati.

Doveli smo se do te situacije, da zemlje koje su i geografski i povijesno manje od naše, utječu na našu sudbinu, zbog, rekao bih, tri osnovna razloga.

Prvi je kronični nedostatak sloge i zajedničkog djelovanja svih stranaka. Bojim se da je kod oporbenih sustava (na svim razinama, i lokalnim i državnoj) prisutan trend desruktivne kritike, samo zbog pokušaja preuzimanja vlasti i dodvoravanja biračkom korpusu, što negativno utječe na percepciju države u svijetu i percrcepciju građana o samima sebi.

Drugi je taj što smo nedovoljno dobro pozicionirani kao država sa osebujnim resursima i poviješću! Usporedimo li našu zemlju sa drugima slične veličine, ili nešto većima, uvidjet ćemo da se teza o nemogućnosti malih zemalja da samostalno utječu na svoju sudbinu upravo na tim primjerima ruši.

Odnosno, ako se pozicioniramo kao zemlja sa resursima koji su itetkao bitni za europsko naslijeđe, tada ćemo se pokazati i dokazati kao jaka slila, bez obzira na našu veličinu. I to je zadatak ambasada i konzulata, da promoviraju naša blaga na visokoj diplomatskoj razini i da upravo nacionalnim bogatstvima lobiraju za pozicioniranje svoje države na zasluženo mjesto.

Međutim, lošim izborom diplomatskih predstavnika, što se pokazuje i u zadnjim aferama, doveli smo se do situacije da se u svijetu predstavljamo kao potpuno nesposobna država.

Tu do izražaja dolazi državni marketing u kojega se moraju uključiti i poduzetnici i političati i povijesničari, te definirati zajedničku strategiju za pozicioniranje naše zemlje.

Pogledajmo samo primjer Švicarske. Nije puno veća od Hrvatske, a ima barem pet proizvoda po kojima je cijeli svijet poznaje i zbog kojih je nezamjenjiva: satovi, čokolade, banke, tenisači, noževi. Onog trenutka kada iskoristimo sve svoje potencijale  i čvrstom strategijom definiramo svoju poziciju u Europi, tek tada ćemo biti stabilna i jaka zemlja. Padobran, kravata, penkala, metoda otisaka prstiju, nogometaši, rukometaši, vaterpolisti, arhitekti, jedina vojska koja je zaustavila prodor turaka u Europu.....treba li još dokaza da smo itekako jaka zemlja ? (ponekad čujem da se ne smijemo koristiti adutom snage naše vojske kroz povijest, jer to asocira na rat, a to nije dobar marketinški trik. A što je onda sa Švicarskom gardom? Zar riječ ”Garda” ne asocira na rat?)

I treći razlog, možda i najvažniji: u početku osamostaljenja imali smo vrlo prisne odnose sa Njemačkom i Vatikanom. Sredinom devedesetih povukli smo jedan strateški potez, te za partnere pridobiti Rusiju i SAD, pomalo se odvajajući od zaštite Njemačke i Vatikana.

Cijelu smo svoju povijest bili usko povezani sa Njemačkom i Vatikanom, te si takvo što nismo smjeli dozvoliti.

Maknuvši se od njemačke i vatikanske podrške ostali smo sami, sa sporadičnim pokušajima dodvoravanja velikim silama. Nadam se da ćemo shvatiti kako se moramo vezati uz one zemlje koje su nam cijelu povijest bile bliske. Zamislite bi li nam se dešavao problem odgode ZERP-a da imamo neprikosnovenu podršku jende Angele Merkel,  a sa njom i službene Austrije i ostalih germanskih zemalja? Ovako smo ovisni o dobroj volji susjeda koji iskorištavaju svoj status u EU, i par riječi podrške od strane zemalja koje su tek ušle u EU.