Ozbiljnost sakrivena pod dječačkim ludostima!

Dugo nisam osjetio takvu nemoć, takvu nevjericu i sveopću malaksalost volje kao što je to bilo kad je naša reprezentacija izgubila bitku sa turskom vrstom. Euforija topline i toliko željenog nogometnog uspjeha, kojim bi se intenzivirao ponos zbog pripadnosti hrvatskom narodu i na taj način amortizirali žalost i tuga zbog višegodišnje financijske, emocionalne i psihološke apatije u društvu, nakratko je splasnula kada su Turci dali gol. Kažem ”nakratko je splasnula” jer smo svi očekivali poništenje pogotka. No, gol je bio apsolutno regularan i toliko uticao na naše emocije, da više nije niti bilo bitno što će donijeti jedanaesterci.

Puno je puta naš narod gubio bitke. Najviše boli ona koju smo izgubili od sebe samih. Iz nekih smo izgubljenih bitaka izvuklu pouke, iz nekih, bojim se, nismo. Premda smo ovu nogometnu izgubili, mislim da smo jako puno toga naučili, odnosno, da se iz cijelog procesa, od pripremnih utakmica, kvalifikacija, pa do završnog turnira, dade izvući puno pouka. Iz kojih ne treba učiti samo nogometna elita, već i cjelokupna nacija.

Strategijsko usmjeravanje određenog sustava na ostvarenje određenog projekta od kojega narod može imati itekakve koristi, makar indirektne, može ne samo podići moral društvu, već polučiti i višestruke ekonomske i ine koristi. Naime, naš napaćeni narod, koji se nakon zadnjeg rata morao suočiti sa neuspjelom privatizacijom, i tako pretrpjeti još teži poraz, vjerujem da žudi za uspjehom i napretkom kojega će pokrenuti upravo pojedinci iz našega naroda, i na taj način vratiti povjerenje naroda u samoga sebe i svoje vođe, te na taj način stvoriti još veće jedinstvo među narodom.  Nogometna prvenstva upravo su na tom tragu. Odnosno, uspjeh nogomente reprezentacije stvara nemjerljive pozitivne efete, obzirom da dokazuje da u našim redovima postoje kvalitetni pojedinci, da ipak postoje sustavi koji mogu pokrenuti kvalitetnu pripremu i usmjeravanje ka postizanju cilja. Ako se kao kvalitetan cilj može postaviti prolaz u drugo kolo, i ako se nakon  izvrsno odrađenih priprema taj cilj i ostvari, pogotovo sa mladim i perspektivinim ljudima, onda je jednako tako moguće ostvariti i sve druge ciljeve koji su bitni za napredak našega naroda, ako se dobro izvrše pripreme a provedba povjeri mladim i stručnim ljudima. Upravo je stoga vrlo bitan i najmanji uspjeh naše nogometne reprezentacije (ili bilo kojeg sustava), jer vraća povjerenje naroda u samoga sebe, a time se podiže ne samo sportski već i svaki drugi renome naroda, koji za sobom povlači i povećanje investicija, povećanje broja turističkih posjeta....

Sa druge strane, još je jedna stvar vrlo bitna, a to je tvrdnja jedne moje profesorice sa fakulteta, da ”ISKUSTVO NE MOŽE ZAMIJENITI TALENT, ALI TALENT MOŽE ZAMIJENITI ISKUSTVO”. Kako to obrazložiti? Evo jednog vrlo jednostavnog i friškog primjera: Slaven Bilić. Spoj talenta, entuzijazma, temperamenta, mudrosti, mladosti sažet u jednoj osobi zaista može učiniti mnogo. Ako netko ima mnogo iskustva, to znači da je već proživio slične situacije iz kojih može lučiti određene zaključke. To je srž iskustva. Ako je pak netko talentiran, to znači da taj isti nije proživio situaciju u kojoj se našao, ali je vrlo mudar i snalažljiv te stoga može postupiti jednako ili bolje od osobe koja već ima iskustva u sličnoj situaciji.

Upravo se ta paradigma može primijeniti na slučaj Slavena Bilića. Izvrstan talent, izvrsna mudrost i suptilnost u donošenju odluka. Ako se tome doda još i razumijevanje da izbornik mora imati određenu karizmu i uživati poštovanje svojih podređenih onda imamo za rezultat potpunu osobu. Slaven Bilić posjeduje ne samo talent za nogometnu strategiju, već i izvrsne managerske sposobnosti. Po njegovom bi se primjeru trebali rukovoditi svi sustavi koji imaju ambicije biti uspješni. Odnosno, u vrhušku svojih timova postavljati mlade ljude, pune snage, znanja, talenta i hrabrosti. Nije stvar samo u tome da su mladi ljudi puno više upućeni u moderne tehnologije, već u tome da će mladi ljudi puno kvalitetnije moći doprijeti do svojih kolega.

Zašto je Slaven Bilić postigao gotovo antologijski uspjeh obzirom na broj pobjeda? Upravo zbog toga što je mlad. A to znači da sluša istu glazbu, voli iste filmove, ima iste interese kao i njegovi igrači. A to, opet, znači da ih jako dobro poznaje, i da poznaje način na koji im pristupiti i na koji ih motivirati.

Jednako je tako i u firmama: uspješni su sustavi koji u prvi plan guraju mlade ljude. Jer mladi voditelji imaju puno fleksibilniji pristup u naređivanju. Odnosno, svoj odnos sa podređenima baziraju na uskoj prijateljskoj vezi, ne na autoritativnom stavu. Do nepoštivanja starijih šefova dolazi upravo zbog toga što većina njih poslu i podređenima ne pristupa fleksibilno, već autoritativno, što stvara prikrivene komplekse kod zaposlenika, a u konačnici i bunt.

Mladi ljudi poslu pristupaju izuzetno ozbiljno, ali i kroz nenakvu mladenačku zaigranost. Zato je sa njima i ugodno raditi, atmosfera je prijateljska i fleksibilna, a to znači i da nema generacijskih sukoba i da posao ne trpi zbog toga.

Zato je Slaven bilić uspješan trener, zbog toga što u reprezentaciji vlada ugodna, mladenačka, gotovo dječačka atmosfera. Pogledajte samo način na koji se veseli pogocima. Nije nebitna činjenica da je i Miroslav Blažević usješan trener, ali nije uvijek uživao povjerenje i poštovanje. Sjetite se samo sukoba sa Cvitanovićem, Prosinečkim. U konačnici, sve reprezentacije koje su polučile izuzetan rezultat, ili izvrsne igre, vođene su mladim timovima - Njemačka, Hrvatska, Nizozemska. Premda su i reprezentacije sa starijim timovima jako dobro igrale, kod svih su zabilježeni sukobi, npr. Španjolska ili Portugal.