Pokušajmo zamisliti svijet na takav način da se orijentiramo na osnovne stvari koje su čovjeku potrebne za život. Ako to uspijemo, pokušajmo onda zamisliti bez kojih od tih stvari čovjek ne bi mogao živjeti. Što bi ostalo od ovoga svijeta, odnosno, što bi ostalo od današnjeg čovjeka da nema onih stvari koje su mu potrebne za život? Apsolutno ništa. Osim hrane i vode, čovjeku su bitne dvije esencijalne kategorije, a to su ljubav i vjera.
Odnosno, čovjek ako i ne voli, ipak ima potrebu biti voljen, biti nekome važan. Jednako tako, čovjek nije samo strukturalno fizičko biće, on je prvenstveno duhovno biće, i ima stoga potrebu u nešto vjerovati.
Svatko od nas u nešto vjeruje. Netko u snagu novca, netko u snagu moći, netko u snagu svog vlastitog utjecaja, netko u snagu ljubavi, netko u Boga. Nije bitno, zove li on svoga Boga Alah, Buda... Čovjek mora u nešto vjerovati, to ga pokreće, to ga motivira.. Cijela je povijest čovječanstva sazdana od nebrojenih dijelića mozaika koji, zajedno sastavljeni, dokazuju da je jedna od osnovnih potreba čovjeka upravo to - vjerovati u određeno božanstvo.
Premda kroz povijest ponekad krivo interpretirana, jedna od najdivnijih vjera je kršćanstvo. Najdivnijih obzirom da u svom temelju ima ljubav prema drugome, praštanje, maksimalno predanje misiji da čovjek širi oko sebe mir i razumijevanje. Divna je i zbog toga što je u posljednjih nekoliko desetljeća pokazala i da je dovoljno fleksibilna u svom približavanju čovjeku novoga doba, koji se teško nosi sa krutim pravilima. Nažalost, često je i osporavana. Zbog određenih, ranije spomenutih krivih interpretacija (križarski ratovi, inkvizicija, raskol unutar samog kršćanstva) uz tu se vjeru često vežu kontroverze, i pomno analizira bilo kakav eksces. Skandali sa određenim pojedincima unutar crkvene hijerarhije određenim su interesnim skupinama itekako dobro došli. Bez želje za opravdanjem tih ekscesa, treba napomenuti da su to ipak izolirani ekscesi. Najveći broj duhovnika unutar kršćanske zajednice zaista su neusporedivi egzemplari glavnih postulata kršćanstva - širenja ljubavi, mira, međusobne pomoći. Ne znam niti jednu drugu vjeru koja bi u svojim temeljima imala toliko nježnih i dubokih riječi kao što je to kršćanstvo. Naravno, dopuštam da sam u krivu.
Ono što je posebno potrebno istaći jest činjenica da su u zadnje vrijeme posebno intenzivirani napadi na Katoličku crkvu. Kako zbog ekscesa pojedinih pripadnika katoličke crkve, tako i zbog ponekad potpuno neopravdanih razloga. Udarna vijest tiskanih i ostalih medija u državi u posljednje je vrijeme poticanje rasprave o genezi fenomena Međugorja. Od samih početaka fenomena Međugorja, uz to se mjesto vežu razne kontroverze, a mediji kao da jedva čekaju pojavu bilo kakvih negativnosti. Činjenica da Crkva još uvijek nije službeno priznala pojavu ukazanja Blažene Djevice Marije u Međugorju potiče upravo takvo ponašanje medija. Zadnje što je pisano o Međugorju pisano je pod retoričkim pitanjem ”Je li Međugorje djelo dobrog ili zla?”.
Ono što prvo treba istaknuti jest da svatko tko je posjetio Međugorje, mora priznati da je doživio nekakvu posebnu atmosferu u tom malom mjestu. Ja sam osobno bio mnogo puta, prvi puta još davnih 80-ih. I to je bio pravi doživljaj Međugorja, kada u tom mjestu nije bilo skupih kuća i nebrojeno mnogo suvenirnica. Međutim, čak i danas, posebni se doživljaj Međugroja može doživjeti tek penjanjem na brdo ukazanja, ne zbog toga što se penjanjem na strmo brdo treba dokazati lojalnost vjeri, već zbog posebnog doživljaja i izraza lica ljudi. Obuzme vas nevjerojatna jeza kada čujete i vidite toliki broj vjernika koji u jedan glas mole i pjevaju. To je bit Međugorja, potpuno predanje molitvi i vlastitom pročišćenju. Ljudi, na žalost, u Međugorje dolaze u očekivanju nekakvog čuda, ili u cilju kupnje suvenira, posebice drvenih narukvica koje nose nogometaši. Prava je bit Međugorja doživljaj vlastite punine kroz molitvu i kajanje.
Ono što je u katoličkoj vjeri bitno jest to, da za razliku od drugih vjera, ima tu milost da se Bog objavljuje u neobjašnjivim divnim pojavama. Dakle ne štuje kult veličanja određenih materijalnih pojavnosti. Jednako tako, Hrvati imaju tu milost da ih je zagovor Blaženoj Djevici Mariji puno puta spasio, pa se posebno časti Gospa Sinjska, Gospa Trstaska, posebno se Marija časti u Istri... O Hercegovini da ne govorimo. Nemojmo zanemariti činjenicu da se ukazanja događaju na području BiH, gdje su cijelu povijest te države vođeni ratovi, ubijana djeca... (Naravo, na pojedincu je da vjeruje ili ne u ukazanja i neobjašnjiva ozdravljenja). To se može tumačiti kao poseban znak Božje prisutnosti u toj napaćenoj zemlji, i kao poziv na molitvu kako se ratovi ne bi više vodili. Ukazanja se događaju i danas. Vjerujem da je tako, jer Gospine poruke koje se mjesečno mogu pročitati, ne može napisati čovjek sam po sebi, jer su prepune ljubavi i poziva na molitvu i obraćenje. Što je najvažnije, Gospa se prema autentičnim svjedočanstvima javlja na hrvatskom jeziku! Stoga bi se u zaštitu digniteta Međugorja trebala uključiti i naša država, i lobirati za priznanje ukazanja, te štititi svetost tog fenomena. Nije nevažno da smo mi jedini narod koji u riječima jedne pjesme Gospu naziva svojom kraljicom.
Suprotno od toga, institucije dopuštaju ponižavanje fog fenomena od strane medija. Na kraju krajeva, prilikom priznanja takvih pojava, ili prilikom proglašenja određenih osoba svetima i blaženima, u Crkvenoj praksi postoji institucija tkz. ”đavoljeg odvjetnika”, koji nastoji prikupiti dokaze protiv. Naravno, crkveni je pripadnik, ali nastoji utvrditi sve pojedinosti različitih čuda. Obzirom da su mediji prenijeli da se u Vatikanu postavlja pitanje vjerodostonosti Međugorja, vrlo je vjerojatno da se u crkvenim krugovima postavlja ptianje ispitivanja dokaza ili kritiziranja komercijalizacije tog mjesta. Komercijalizacija je neizbježna, tome pridonosimo svi mi koji se vraćamo iz Međugorja sretniji što smo kupili tri originalna suvenira nego što smo posjetili ti sveto mjesto. A mediji još jednom pokazuju da im je bitnija senzacija od ispitivanja prave istine.