Oprosti im, pape!

Gledajući snimke vojno-redarstvene akcije ”Oluja” i sva ona radnosna lica običnih vojnika koji su sudjelovali u akciji, vraćam se u dane te akcije, i dane neposredno pred akciju.

Sjećam se, još uvijek prilično realno, veljače 1995. godine. Popodnevna rutina u učeničkom domu u Pazinu nalagala je prilično strogo nadzirano učenje, rutina koja je povremeno prelazila u dosadu. Na vratima učeničke sobe me dočekao otac, koji se upravo vratio sa ličke bojišnice. Premda nije bio vojni profesionalac, niti pripadnik elitnih tajanstvenih postrojbi, za mene je u tom trenutku bio najjači, najbolji, najobučeniji i najnepobjedljiviji vojnik. Cijelu je atmosferu dodatnim emocionalnim nabojem podgrijalao divljenje i čuđenje ostalih kolega. Ipak, ne dolazi vam svaki dan u posjetu vojnik direktno sa bojišnice.

Sjećam se jednako tako maglovitog  subotnjeg jutra nekoliko dana nakon tog posjeta. Trenutak ispraćaja oca na bojište ne može se opisati običnim riječima. To nikome ne želim, niti želim da se to ikojem djetetu događa. Svi  oni koji su doživjeli trenutak ispraćaja drage osobe u ratnu zonu, siguran sam, složiti će se sa mnom.

Još me jedno sjećanje veže intenzivnim emocijama za to razdoblje, a to je večer kada nas je otac nazvao da potvrdi da je sve u redu, ali jednako tako da nam kaže da je stanje na terenu takvo da je borbena gotovost na najvišem stupnju, obzirom da je prethodnu noć zabilježen nekakav čudan zvuk ispred naših linija. Naravno, dani u kojima je borbena gotovost bila na takvom stupnju bili su dani najvećeg straha, a noći najduže u životu. Svaki ”Dnevnik”, svaki telefonski poziv, svaka zvonjava na vratima ulijevala je strah i strepnju. Sjećam se i očevih priča o tome kako je jednu večer na izdanu zapovijed mora pucati, obzirom na to da se ponovno pojavio čudan zvuk ispred naših linija, a jednog od suboraca umor je toliko svladao da je imao privid neprijateljskog vojnika ispred sebe. Naravno, sve je to izvrstan materijal za buduće ratne priče koje će se jednog dana pričati djeci. Ali u onim trenucima, to je bila maksimalno ozbiljna i opasna, naravno, i neizvjesna realnost.

Moj je otac jedan od tisuća očeva, braće, sinova koji su svoj nemjerljivi obol dali onda kada je to bilo najpotrebnije. Svako od djece takvih očeva imat će istu priču, iste strahove, isti ponos kao i ja. Svi su takvi očevi, braća i sinovi branili našu zemlju, ali što je nabitnije, velika većina ljudi koja je branila našu zemlju upravo je po svom iskustvenom opisu jednaka mom ocu, odnosno to su bili obični ljudi, bez ratnog iskustva, bez poznavanja ratnih tehnika i teorija, ali su u danom trenutku prihvatili svoju odgovornost i u potpunosti se stavili na raspolaganje vojim vlastima.

Svaka čast elitnim i profesionalnim vojncima, koji su prošli temeljite teoretske i praktične pripreme prije korištena istih u stvarnim borbenim akcijama, ali je možda i najveća odgovornost (barem u početku ratnih previranja) bila upravo na običnim ljudima bez vojnih znanja.

Na kraju krajeva, i sam naziv vojne postrojbe koju su činili porečani (3. bojna 154 pukovnije) daje naslutiti da se ne radi o visoko profesionalnoj postrojbi. Naime, dok elitne profesionalne jedinice nose imena ”Tigrovi”, ”Vukovi”, ”Pume”... dakle sve odreda opasne zvijeri, porečka je bojna imala ime ”Porečki prči”. Prč nije opasna zvijer, već vrlo umiljata životinja, ali kada ju uspijete isprovocirati, nije dobro biti spor. Slična je situacija i sa pazinskom bojnom, koja je nosila ime ”Pazinski boškarini”. Ili bujske bojne, koja je nosila ime ”Malvazijski tigrovi”.

Zašto je sve ovo bitno? To je bitno zbog toga kako bi se iskristalizirala slika ljudi koji su sudjelovali u ratu, posebno u operaciji ”Oluja”, čiju smo godišnjicu upravo proslavili. To su bili ljudi kao što je bio moj otac i još tisuće očeva iz Poreča, Istre, Hrvatkse. Obični časni ljudi, a ne nekakvi fantomski i svemirski ratnici.

Često se govori kako je operacija ”Oluja” jedna od najblistavijih operacija svjetske vojne doktrine. To je sigurno točno, ne samo zbog strateško-operativnog pogleda na pripremi i izvedbu operacije, već ponajviše zbog ljudi koji su nosili teret te operacije. To su bili profesionalni konobari, vozači, kamenoklesari, vodoinstalateri, a najmanje je bilo profesionalnih vojnika. To su bili ljudi koji su doma ostavljali djecu, žene, rodbinu, odlazeći u ratne operacije, bez želje za silovanjem, ubijanjem civila, krađom po kućama...

Zato je ”Oluja” blistava operacija. Blistava je operacija i zbog toga što mi nismo bacali atomske bombe na gradove koje nismo mogli osvojiti, niiti smo civile gušili plinom, niti smo bacali napalm bombe na poljoprivrednike koji su proizvodili povrće za svoju vojsku.

”Oluju” su obilježili i zločini, premda sporadični, poput paleži štala, kuća, ubojstva devedestogodišnjih staraca... To nisu činili vojnici, već skupine ljudi koji su sve svoje izgubili u ratu, i koji su na taj način izvršili osvetu za identične paleži i ubojstva koja su njihovim voljenim osobama učinili isti takvi pojedinci sa druge strane. Takvi slučajevi blate ”Oluju”. Premda nije teško razumijeti takvo osvetničko ponašanje, takvi slučajevi blate časne i poštene vojnike. Oprosti im, pape.