"Čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo..." - citat iz "Malog princa"

Dragi moji!

Evo konačno sam sjela za kompjuter i odlučila nešto napisati. U zadnje vrijeme nemam inspiraciju za ništa, a kamoli za pisanje nečega što ćete vi pročitati i misliti kako vas se vaša Ku-ku sjeti samo u određenim trenucima dosade. Iskreno, od kraja lipnja živjela sam u drugom stanu gdje nemam internet a komp se koristio samo za gledanje break-dancea i pokazivanje svojih starih fotografija svojoj - novoj ljubavi. Svako je pokazivanje imalo svoju uvertiru, pa tako se krenulo od slika ”gdje je tvoja draga bila mršava”, do ”ovo je moja cimerica”, pa preko ”ovo ti je moj bivši” pa sve do ”ups.” Zapravo, ne znam da li da prije krenem pisati o svojoj ljubavi ili o želji da ga upoznam sa svime što me nekada okruživalo. Kao da nemamo vremena. Kao da je to nekakva avantura, susret koji je jednak najdivnijoj bajci braće Grimm, san koji sam počela sanjati. Čudno je, dragi moji, kako se čovjeku u životu dogodi nešto na što nije spreman. I taman kad mislimo kako držimo kontrolu nad cijelim životom, nad svime što posjedujemo, dogodi se čudna neka energija, nešto na što nas nitko nije upozorio. I to nas promijeni. To postane dio našeg života. Slika u našim najdubljim osijećajima koja je ondje i koja može samo izblijediti. Tako sam se ja, zaljubila. Nespremna. Počelo je ljeto, kalendar išaran partyima i druženjima, planiranje godišnjih odmora s puno entuzijazma i onda - puf. Pojavio se netko tko je najprije cijeli taj kalendar izbrisao i na svaki datum stavio maleno srce kao podsjetnik. Voljeti svaki dan. I zapravo, ono što me najviše začudilo (a ne samo mene, već i moju A. i Ju-ju') jest to da sam : počela kuhati, slušati i razmišljati za dvoje. I tako sam prošlog tjedna, nakon što je ON otišao, ja otišla kod moje GG u Ljubljanu na rođendan. Osim njenih prijateljica ondje je bio i moj bivši koji mi uopće nije smetao, dapače, imala sam potrebu reći mu u lice koliko sam sada sretna. I što on meni kaže na to? ”Ku-ku, ti nisi spremna za tako nešto.” Tada sam pukla.

Nakon što sam popila poveću količinu rakije od borovnice s mojim novim poznanicama i otplesala ”svoju” koreografiju na ”mizi”, legla sam u vreću za spavanje i spavala kao beba.

Ljeto je skoro pa gotovo, i čini mi se kako je ljeto trajalo onoliko koliko smo ON i ja živjeli zajedno u mom malom, antipatičnom, bijelom stanu. Onda je on otišao, jer, ništa u životu ne može biti savršeno i svijet se, kad tad mora nasmijati na našu sreću. On je otišao, ja sam tražila utjehu u suncu, kavama s prijateljicama, shoppingu (nakon kojeg sam se vratila doma s temperaturom i suzama u očima.) Svaki izlazak (čak i odlazak na party mog omiljenog dj-a Armanda Van Heldena) završio je prazninom s kojom sam legla u svoju plavu sobu, gledajući leptire koji su letjeli iznad mog kreveta. Svako se jutro budim s njim u svojim mislima.

Mislila sam kako ću vam nakon ovog ljeta pisati o partijima, tračevima, smijehu, nečemu što bi i ja htjela čitati kada imam marendu od pola sata i žderem sandwich iznad tastature. Možda sam ipak s nekim razlogom (kojeg još ne znam, ali za sve postoji neki - zašto) počela baš sada pisati ovo, dok moji psi spavaju, dok je vani kiša i dok sam s mislima u sutrašnjem kampiranju s mojim dragim prijateljicama. Više od njega još samo trebam mir, tišinu, sunčevu energiju i osmijeh iskrenih ljudi. Jedva sakrivam osmijeh koji mi je sada na licu. Prema nekim planovima sada je vaša Ku-ku trebala biti na Ibizi. Možda bi ondje plesala. Možda bi se i smijala do suza. Možda bi jela hranu koju nikada nisam jela. O tome vam pišem dragi moji, kako se planovi sruše kao špil od karata, samo jednim vjetrom. Umjesto toga, ja sam ovdje, za svojim stolom, pišem vama o nečemu što će se i tako nekada zaboraviti. Jer riječi su tako malo bitne. Ono što vrijedi nije vidljivo očima već - srcu.

I zato vam ja sada dragi moji šaljem tople pozdrave i idem na spavanje.

(Hvala Mimi koja me požurila s pisanjem! :-)

Voli vas vaša
Ku-Ku