Razumijemo li Gibonnijeve stihove?

Osveta i ponos, dvije su sestre blizanke, rođene u ponoć! Tako to kaže Zlatan Stipišić Gibonni, a stvarnu potvrdu te činjenice upravo smo dobili. Naime, premda se ovi stihovi jako teško mogu shvatiti, praktičnu potvrdu moguće je izvesti i dokazati na temelju dva nedavna primjera iz hrvatske svakodnevice. Jednako tako, moguće je iz određenih, banalnih obrazaca ponašanja u Hrvata, razvijati različite zaključke, pa se slijedom toga može pričati o sklonosti Hrvata alokoholizmu, snobizmu, savršenoj i nedodirljivoj poziciji u europskim razmjerima, naročito kad se radi o tome kakvi su Hrvati ljubavnici, pa onda sklonosti Hrvata prekomjernoj potrošnji...

No, rijetko se govori i piše o određenim paradoksima koji karakteriziraju nas Hrvate, a to su osveta i ponos, koji se tako brzo mijenjaju i nevjerojatnom lakoćom modificiraju iz jedne u drugu. Možda su riječi ”osveta” i ”ponos” preteške i naizgled neusporedive, ali to je samo prividno tako. Krenimo redom. 

Do prije neki dan, nitko od nas nije čuo za ime Filipa Udea, dečka iz skromne međimurske obitelji, koji je cijeli svijet prenerazio i uvrijedio svojom srebrnom medaljom. Premda su takve medalje, pogotovo u sportovima kao što je atletika, ”rezervirane” za Amerikance, Britance, Kineze ili Ruse, dečko je učinio ono što se može nazvati pravim čudom, pogotovo ako se izvrši analiza sa kojim je resursima dečko raspolagao u toku priprema za Olimpijadu.

Dok smo gledali kockice na njegovom skromnom dresu, u svima se nama probudio ponos, čak nije niti bilo važno kako će odaditi svoju vježbu. Svi smo se busali u prsa, glasno se zaklinjući vječitoj ljubavi prema našem narodu dok je dečko primao svoje zasluženo odličje.

To je trenutak ponosa.

A, zašto se nismo busali u prsa dok je dečku trebalo kupiti tenisice, pokrpati truli krov na dvorani u kojoj vježba, ili je okrečiti, čak i kad je postalo izvjesno sa kakvim talentom malac raspolaže?

Evo, to je osveta!

Marginaliziranje takvih sportaša i sportova, to je osveta sustava koji potiče samo sportove koji donose enormne dobiti. Premali interes za poticanje i podržavanje takvih sportova i sportaša osveta je svih nas, zbog toga što hrvatska atletika nije polučila nekakve kontinuirane uspjehe, pa ne očekujemo da će biti nekih promjena u tom smislu, pogotovo ako se takvim sportom bavi skromni i samozatajni dečko.

Za razliku od njega, razne galamdžije dubiozne sportske kvalitete uživaju u financijskim poticajima i pažnji medija samo zato što se bave sportom koji je trenutno aktualan i atraktivan, stvarajući prividan osjećaj ponosa što imamo takve pojedince u narodu.

Ponosni moramo biti na one pojedince koji rezultate postižu u bilo kojem sportu, koji se uopće bave sportom, koji imaju volje boriti se protiv sustava koji ih marginalizira. Iz takvih slučajeva moramo učiti i isticati ih kao primjere.

Takvi su pojedinci ponos našega naroda.

Sa druge strane, eklatantan primjer osvete i ponosa jest slučaj isticanja afere oko inicijala na košulji premijera Ive Sanadera. Upravo se burna reakcija medija i prenaglašeno poticanje rasprave, analize i osude svih nas oko premijerovih inicijala na košulji može tumačiti kao osveta zbog tog čina - isticanja inicijala na košulji, odnosno izrade premijerove odjeće po narudžbi i to iz sredstava državne blagajne. Javna osuda, to je način osvete javnosti i medija zbog trošenja javog novca u privatne svrhe.

Međutim, što je tu zapravo sporno? Jesu li slova (I.S.) na košulji zaista inicijali Premijera Sanadera, ili se možda radi o nekakvoj robnoj marci? Ako je odjeća izrađena po narudžbi, otkuda stopostotna sigurnost da je ista plaćena iz državne blagajne? Trebali bismo se postaviti upravo suprotno, trebali bismo biti ponosni i busati se u prsa ako je premijer doista naručio i platio odjeću z državne blagajne, jer je to dokaz da imamo vođu iz naroda.

Zašto vođu iz naroda? E pa iz jednostavnog razloga što nemamo pravo osuđivati premijera ako određene detalje svog imagea financira iz državne blagajne, već se moramo zapitati ne činimo li mi svi slične stvari kada na poslu koristimo određene instrumente u privatne svrhe, poput kopirnih aparata, Interneta, telefona, korištenja uredskog materijala u privatne svrhe, službenog auta...

Ne potiče li se korištenje novca iz državne blagajne u privatne svrhe na najvišoj razini upravo korištenjem javnih sredstava u privatne svrhe na najnižoj razini?

Na primjer, ne potiče li se izrada odjeće po narudžbi koja se financira iz državne blagajne onda kada referent u Općinskoj pisarnici u Babinoj gredi printa 200 primjeraka nekog privatnog dokumenta putem službenog računala? Ili kad djelatnik u dispozituri doma zdravlja u Otočcu luta po ”Facebooku”? Sve dok se državna sredstva u najmanjoj mogućoj mjeri koriste u službene svrhe, nemamo pravo osuđivati korištenje istih u najviše moguće svrhe. Zato budimo ponosni kada se javni novac troši u privatne svrhe, jer nas to čini pripadnicima ovoga naroda.

Još je jedna stvar bitna! Zašto se nismo bunili dok je za vrijeme bivše države javni novac korišten za financiranje skupocjenog lova, skupih i rijetkih pića, cigara, izrade uniformi od najskupljih materijala, kupovina državničkih jahti, raritetnih fotoaparata.. Tada smo se svi busali u prsa, ponosni što smo bili kao građani bivše države, ne obraćajući pažnju na trošenje javnih sredstava u privatne svrhe.

To je valjda demokracija! Javna osuda svega onoga što se nije smijelo osuđivati u prošlim sistemima. Premda je demokracija nešto puno, puno drukčije. Cilj demokracije je stvaranje ponosa među narodom na samoga sebe, a ne konstantna osveta.