Što povezuje Richarda Lavljeg Srca, Slobodana Miloševića, Georgea Busha i Slavena Bilića?

Koliko inztenzivna mržnja može biti, pokazuje jedan već ustaljeni primjer ljudskog dostojanstva - a to su ratovi. Morate zaista nekoga vrlo intenzivno mrziti da bi prisvojili dijelove njegove zemlje koja nikada nije pripadala vama, i nevjerojatnom lakoćom uvjeravali svijet kako je poredak stvari upravo takav - da je to uvijek bila vaša zemlja, ili da zapravo činite svijetu uslugu što zaposjedate tuđu zemlju. Kada se naposlijetku dogodi reakcija u okupiranoj zemlji, te stanovnici zemlje koju ste zaposjeli odgovore jednakom, ili još jačom mjerom, tada oni koji su zaposjeli tuđu zemlju uvjeravaju svijet da su pravi zločinci zapravo oni čiju su zemlju zaposjeli.

Sličan se opis uzročno - posljedičnih veza može primijeniti na vrlo različite sukobe, poglavito na naš Domovinski rat, Vijetnamski rat pa sve do zadnjih ratova.

Ne umanjujući težinu i veličinu žrtava napada na WTC prije 7 godina, treba ipak priznati da su svi takvi teroristički vidovi odmazde započeli intenzivrianjem pokušaja uspostavljanja kontrole nad islamskim zemljama od strane zapadnih civilizacija. Ali se bojim da su u tom nastojanju potcijenili jednu bitnu stvar, a to je islamski fanatizam. To se vrlo često događalo kroz povijest, potcijenjena je fanatičnost i privrženost islamskog razmišljanja, kao što je to bio slučaj sa križarskim ratovima, turskom invazijom, ratom u Bosni pa i ratom u Iraku. Svi koji su ratovali sa islamskim postrojbama priznali su naposlijetku - potcijenili smo njihov fanatizam. To se, uostalom, dogodilo i nama u četvrtfinalnoj utakmici Europskog nogometnog prvenstva protiv Turske.

Jedan od oblika fanatizma je i činjenica da su islamski borci usporili osvajanje svoje zemlje od strane zapadnih civilizacija upravo instrumentima koje je izumila zapadna civilizacija – Internet, kamere, mobiteli.. Eksplicitne snimke ubojstava i ubijenih vojnika znatno su narušile moral zapadnih vojnih sila.

Ipak je stravično koliko opasan taj fanatizam može biti - posebno ako se orijentiramo na napad na WTC. Ništa tako nešto ne može opravdati.

Međutim, zadnjih nekoliko godina sve su glasnije analize i sve intenzivnije sumnje da je napad na WTC zapravo trik, da su to zapravo režirale institucije SAD-a, kao povod za napad na Afganistan, Irak... Kao dokazi se navode upravo činjenice iz životopisa pilota koji su osumnjičeni za otmicu i obrušavanje zrakoplova na tornjeve. Upravo činjenice da su isti prošli tečaj letenja od nekoliko tjedana upućuje na početnu sumnju, obzirom da je za onakav manevar potrebno višegodišnje profesionalno letačko iskustvo. Govori se o potpunoj besmislici da bi udar aviona mogao urušiti toranj takve veličine i čvrstoće, spominje se u tom smislu eksplozija u poznožju zgrade neposredno nakon udara aviona. Spominje se snimka u kojoj se vidi treći avion koji je automatski upravljao sa dva aviona koji su udarli u zgrade. Spominju se i rakete koje su ispaljene iz aviona koji su udarili u zgradu, a koje su ispaljene prije samoga udara.

Sve to spada u opasno područje teorije zavjere, koje je vrlo nezahvalno komentirati.

Ako je to sve istina, postavlja se osnovno pitanje ispravnosti optuživanja cjelokupne populacije islamske vjeroispovijesti za fundamentalizam i terorizam. Ako je to i istina, onda pripadnici zapadne civilizacije nisu puno civiliziraniji od onih za koje tvrde da su primitivci i teroristi.

Dakle, je li to istina? Je li tako nešto uopće moguće? Je li moguće da država režira udar na samu sebe kao povod za napad na neku treću zemlju? Na to pitanje možemo dobiti odgovor ako analiziramo slične slučajeve iz prošlosti. Jer nažalost, bilo ih je.

Nešto slično je i ubojstvo  Prijestolonasljednika Franje Ferdinanda, u Sarajevu 28. lipnja 1914.  što je bio izravni povod za početak I svjetskog rata. U ovom je slučaju tajna jugoslovenska skupina režirala ubojstvo na svog Prijestolonasljednika, obzirom je prostor Balkana bio pod patronatom jedinstvene države Austrougarske. Svoji su dakle, napali svoje kao povod za rat.

Slična je situacija ubojstvo kralja Aleksandra I. Karađorđevića , u Marseilleu 9. listopada 1934.  od strane ustaške emigrantske grupe. Ubijeni je kralj bio prvi čovjek Kraljevine SHS, čiju su strukturu činili Srbija i Hrvatska. Potencijalno se može i za to reći da su svoji ubili svoje, jer su Hrvati ubili Srpskog kralja koji su tada bili u istoj državi, što je također bio jedan od povoda za sukobe na ovim područjima u II svjetskom ratu. Vrlo se često govori, ako se orijentiramo na Domovinski rat, o nekakvim tajnim postrojbama i sa jedne i sa druge strane, koje su vršile diverzije u svojim linijama i prikazivali ih kao napade protivničke strane, kao povod za intenziviranje sukoba.

Upravo je stoga vrlo moguće da su teorije zavjere o napadu na WTC istinite.

Iz svega se da zaključiti da nacionalne mržnje zapravo i nisu rezultat dugostoljetnih razmirica, već naprosto lude ideje pojedinaca koji svoje interese sagledavaju u otimanju tuđega. A kada za to nemaju povoda, izmisle ga. Stoga ne treba sudove o nekoj naciji donositi na brzinu i na temelju svega što mediji donose. Još je opasnije podcijeniti tuđu privrženost svojim vrijednostima.