Elita uči!

Pitanje slobode mišljenja, govora, ali i ponašanja, krucijalni su momenti svake demokracije. U njenoj srži zapravo leže sloboda mišljenja i govora, dok se u modernim demokracijama pod tim podrazumijeva i sloboda ponašanja. Sloboda javnog izricanja neslagaja sa određenim kategorijama tako se često miješa sa dozvolom za javne prosvjede, koji se pretvaraju u rušilačke i destruktivne oblike delikvencije.

Poput nereda na stadionima, vrlo je teško odrediti gdje prestaje demokracija, a počinje delikvencija, pa ih je stoga vrlo teško razgraničiti, kao što je teško razgraničiti demokraciju i određene oblike socijalizacije, koji su tipična karakteristika modernih, zapadnjačkih društava. Pod ovim oblicima socijalizacije svakako podrazumijevam moderne pokuse na ljudima.

Cijeli se svijet gnuša i zgraža kad je u pitanju problem pokusa na životinjama - naravno s pravom. Ali što je sa pokusima na ljudima? Jedan oblik pokusa na ljudima bilo je testiranje reakcije ljudskog organizma na razne bojne otrove ili halucinogene droge, što je bila masovna pojava za vrijeme Vijetnamskog rata.

Moderni pokusi na ljudima nešto su rafiniraniji i gotovo neprimjetni. Strateški i makretinški, cijeli je proces, od pripreme projekta pa do financijske konstrukcije izvrsno odrađen, tako da se stječe dojam kako se radi o novoj vrsti zabave i zanimacije mladih ljudi, kako bi ih se odvuklo od droge i alkohola. Razni su nazivi tih modela i takvih pokusa, a kako navođenjem imena tih modela ne bih reklamirao iste, dovoljno je reći da se radi o emisijama koje idu u živo na TV programima, gdje se u simuliranim uvjetima nalazi 15-ak ljudi okruženih kamerama  i njihovo se kretanje prati svakodnevno i cjelodnevno.

Proizvod je to modernih zapadnjačkih društava, i kao takav se ne razlikuje previše od pokusa na životinjama. I prilikom pokusa na životinjama koristi se model zatvaranja jedinki u kaveze, i njihovo se ponašanje prati video kamerama, kako bi se mogli donositi zaključci o  karakterističnim kretanjima jedinki kod promjene uvjeta njihovog načina života u takvim kavezima (ubrizgavanje lijekova, povišenje ili snižavanje sobne temprerature...).

Upravo se to događa u tim emisijama. Određeni se broj ljudi zatvori u simulirane uvjete, gdje se njihovo ponašanje promatra, ali u ovom slučaju ne od određenog broja stručnjaka (kao što je to slučaj sa pokusima na životinjama), već od strane cijele nacije. Pritom se uvjeti u koje su te osobe zatvorene modificiraju na način da se u cijeli sustav ”ubace” nove osobe ili se postave drukčija pravila.

Naravno, vrlo je bitno da su svi ljudi uključeni u takve projekte dragovoljno pristali na cijeli projekt, te su upoznati sa mogućim posljedicama. No, to ne umanjuje udarac na njihovo ljudsko dostojanstvo, jer je takav model praćenja reakcije ljudi na određene uvjete života degradiranje ljudskog dostojanstva. Poglavito zbog toga što u takvim uvjetima neminovno dolazi do promjene u ponašanju samih sudionika takvih modela, i to na način da se ljudi počinju ponašati onako kako se inače, u normalnim uvjetima, ne bi ponašali.

Uslijed nepredviđenih situacija vrlo se često događa da sudionici reagiraju impulzivno ili brzopleto, te se onda u različitim medijima koji prate takve emisije prenose zaključci o psihičkoj poremećenosti, neobrazovanosti ili primitivnosti samih sudionika. Što je, naravno, krivo, jer se radi o uvjetima drugačijima od ustaljene dnevne ljudske rutine.

U početku su sve takve emisije uživo komentirali stručnjaci psihološke struke, te se time samo nadopunjavao osjećaj pokusa na ljudima.  Sve bi to zapravo bilo možda i u redu, kad bi pobjede u takvim modelima odnosili pojedinci koji se svojim sposobnostim i osobnim kvalitetama zaista najbolje snalaze. No, naprotiv, pobjede odnose pojedinci koji najmanje sudjeluju u socijalizaciji i koji pobjeđuju samo zbog toga što se drže po strani dok se ostali svađaju.

Dojma sam da u takve modele ulaze ljudi, za koje je stručni tim koji odlučuje o kandidatima koji će ući u model, predvidio ili da su introvertirani ili da su preagesivni, kako bi što češće dolazilo do sukoba i cijeli show bio zanimljiviji. Ono što je najznačajnije jest zapravo odgovor na pitanje svih sudionika o tome zašto se prijavljuju u takve izazove. Većini je jedan od odgovora da se pojave na TV-u i da ih  netko od producenata zamijeti.  Postavlja se pitanje kakva je moralna osnova društva, ali i medija, kad se pojedinci nastoje nametnuti prodavanjem svoje vlastite intime?

Tko, zapravo, ima koristi od svega toga?

Samo TV kuće koje u stankama naplaćuju ogromne naknade tvrtkama koje se u vrijeme emitiranja tih emisija reklamiraju, i iste te tvrtke koje koriste ljudsku naivnost  za svoju promociju.

Postavlja se i pitanje odnosa sudionika takvih eskperimenata prema određenim vrijednostima kao što su rad ili obrazovanje (obzirom da je jedan veliki dio sudionika ili zaposlen, ili na studiju), kada im je prioritet 4-mjesečno pojavljivanje na TV-u u najgorem svjetlu. I upravo zbog toga si utvaraju da su dio nekakve društvene elite.

U tom kontekstu, sjećam se razgovora dvojice studenata iz svojih studentskih dana. Pričali su o nekakvom elitnom tulumu na koje oni zbog besparice neće moći ići. Jedan je rekao ”Na taj tulum ići će samo studentska elita”. Drugi mu je na to odgovorio ”Griješiš! Elita uči”.