Ako sa vjetrom neki zvuk vas budi, to kuca srce hrabrih ljudi

Premda zauzimaju najviši položaj u skupini ljudi koji nam žele sve najbolje, roditelji vrlo taj položaj često dijele s onima koji nam moraju biti drugi roditelji, a to su učitelji u osnovnoj, profesori u srednjoj školi, odgojitelji u đačkim domovima, doktori, docenti i akademici na fakultetu, magisteriju ili doktoratu.

Svi prosvjetni i sveučilišni djelatnici složit će se, vjerujem, kad kažem da je najveća nagrada za trud kojeg su uložili u obrazovanje svojih đaka i studenata trenutak kada oni postignu profesionalni ili neki drugi uspjeh.

U tom se trenutku osjećaj ponosa u jednakom intenzitetu budi i u roditeljima i kod spomenutih profesora i učitelja. Koliki se tek ponos javlja kod studenata i učenika kad sretnu svoje učitelje i profesore nakon što poluče stanovit osobni i profesionalni uspjeh?!

Divne su priče o slučajevima kad uspješni poslovni ljudi posjete svog bivšeg profesora sa fakulteta, jer je upravo savjet tih profesora glavni adut koji je utjecao na spomenuti uspjeh.

To je sama bit obrazovanja: preuzimanje na sebe odgovornosti za stvaranje novih kvalitetnih kadrova koji će jednoga dana biti nosioci političkog, društvenog, ekonomskog, financijskog, socijalnog i svakog drugog uzleta naše države.

Nikad neću moći dovoljno zahvaliti svojim osnovnoškolskim, srednjoškolskim i napose fakultetskim profesorima, na svakom savjetu koji mi danas zlata vrijedi.

Kod većine sam fakultetskih profesora osjetio ljudsku toplinu i roditeljsku brigu. Kod određenih profesora nisam. U onom sam se trenutku pitao zašto ti profesori nemaju toliko potrebnu toplinu kao i svi ostali, već hladno i bezvoljno komuniciraju sa nama, studentskom populacijom. Objašnjavao sam si to premorenošću i velikim brojem studenata.

Cijenjeni profesori, sada kad sam vidio vaša lica i imena u najgorem mogućem kontekstu, jeste li bili mrzovoljni zbog toga što vam nisam ponudio novac u zamjenu za ispit? Ako je tomu tako, onda vam opraštam. Opraštam vam sve silne suze mojih kolega koje ste rušili i po nekoliko puta, makar su znali i više nego ste tražili. Opraštam vam sve potrošene sate koje su moji kolege potrošili na učenje, a vi ste ih pitali pitanja koja nemaju veze sa ispitom i opetovano ih rušili, valjda zato da ih navedete na odluku da vam ponude novac.

Opraštam vam sve moje besane noći i duge sate lutanja po ulicama Zagreba  zbog strepnje pred polaganje vaših ispita, jer sam vjerovao da poštujete jedino i apsolutno, samo savršeno znanje.

Ako ništa drugo, upoznao sam grad.

Opraštam Vam i sva moja odricanja od studentskih tuluma i kava zbog podređivanja svog svoga vremena učenju vaših predmeta, jer sam vjerovao da rušite studente zbog toga što na ispite dolaze nespremni.

Opraštam vam i svu tugu studenata koje ste rušili bez potrebe, a roditelji tih istih studenata nisu vjerovali u vaše nepoštenje, nego u lijenost svoje djece.

Opraštam vam i za sve moguće slučajeve u kojima  je otac morao prodati jedini auto u obitelji kako bi sinu mogao platiti ispit, jer je to bio jedini mogući izlaz da se ispit položi, nakon višegodišnjih agonija. Ili nakon eksplicitnog zahtjeva profesora.

Cijenjeni profesori, oprostit ću vam i to što ste svojim ponašanjem kod mnogim sjajnih studenata i potencijalnih izvrsnih gospodarstvenika uništili svaku volju za daljnjim učenjem i razvojem.

Ali jednu vam stvar ne mogu i neću oprostiti. Neću vam oprostiti ako ste ikada primili novac u zamjenu za ispit od strane sinova i kćeri bogatih tajkuna.

Neću vam oprostiti ako ste djeci bogataša dali prolaznu ocjenu u zamjenu za novac, znajući da nisu niti pogledali knjige.

Neću vam oprostiti ako ste to učinili, jer ste time nanijeli nemjerljivu štetu akademskoj skupini građana, imenu Ekonomskog fakulteta i hrvatskom gospodarstvu.

Neću vam oprostiti ako ste to učinili, jer će se vjerojatno pokrenuti postupak poništenja ispita i diploma onima koji su kupili vaše ispite, a prvi će nastradati upravo oni čiji su očevi prodali svoje automobile, dok će se bogati tajkuni već pobrinuti da se kupljene diplome njihovoj djeci ne ponište.

Neću vam oprostiti zbog toga što će oni, čiji su očevi prodali svoje automobile da plate vaše ispite ostati trajno obilježeni u društvu, a bogata djeca i dalje će imati status visokoobrazovanih ljudi.

Neću vam oprostiti zbog toga što će tajkuni svoju djecu zaposliti u državnoj službi, gdje je plaća najsigurnija.

Neću vam oprostiti zbog toga što tajkuni neće svoju djecu zaposliti u svojim firmama, jer su svjesni da njihova djeca sa kupljenom diplomom ne mogu voditi niti svoje domaćinstvo, a kamo li očevu firmu, već će ih zaposliti u nekom drugom sustavu, kako bi se netko drugi sramotio sa njihovim neznanjem, a ne oni sami.

Neću vam oprostiti iz principa kojima ste nas vi poučavali – poštenje i marljivost.

Niti jedna kazna ne može biti stroža od kazne kojom ćemo vas mi, vaši bivši studenti koji smo u redovnom roku položili vaše ispite, kazniti. Ta je kazna ponos kojeg osjećamo sad kada smo postigli nekakve osobne i profesionalne uspjehe. A taj ponos na svoj uspjeh ne dugujemo vama, nego svim onim časnim profesorima koji žive u stanu od 50 kvadrata, žive od plaće do plaće, ali se nikada, nikada nisu usudili prodavati ono najvrijednije što mogu dati i ono najpotrebnije što moraju dati, a to je znanje. Ako se i jedan vaš student srami što ste mu predavali, onda vaša titula nije vrijedna ničega. Zapamtite, ako sa vjetrom neki zvuk vas budi, to kuca srce hrabrih ljudi. Onih koji svoje znanje nisu kupili.