Kategorija koja možda u najvećoj mogućoj mjeri buni stanovništvo naše zemlje jest pravo na pristup informacijama. Izum modernih administracija koji zasigurno nema premca, presedan je koji možda ponajviše dijeli jednoobrazni od demokratskog oblika ljudskog ponašanja.
Obzirom da se kod reguliranja prava na pristup informacijama ne radi samo o informacijama koje nemaju neko posebno značenje (poput npr. odgovora na pitanje sa kojim državama hrvatsko gospodarstvo najintenzivnije radi na prodaji štavljene jareće kože), već se pod time podrazumijeva i pravo na informacije o planiranim i utrošenim javnim sredstvima, to je problematika koja ne samo da nije u potpunosti analizirana, već je i potpuno krivo interpretirana.
Naime, bilo tko može bilo kojoj javnoj instituciji postaviti upit o bilo kojoj domeni javne administracije. Pri tome se regulira i definira da ovlaštenici, domaće i strane pravne i fizičke osobe mogu postaviti upit o bilo kojoj informaciji kojom raspolažu, koju nadziru ili posjeduju institucije javne vlasti. Postoje samo određene situacije u kojima javna administracija nije obvezna dati odgovor na traženi upit. Sve je to divno regulirano u Zakonu o pravu na pristup informacijama.
Posebno je bitan, rekao bih, članak 7. tog Zakona koji regulira da ovlaštenik koji je dobio određenu informaciju od javne administracije, tu istu informaciju smije javno objaviti. Jednako je tako bitan članak 15. istog Zakona koji regulira u kojim slučajevima javna administracija mora donijeii rješenje o odbijanju zahtjeva, a jedan od slučajeva jest slučaj u kojemu javna administracja ne raspolaže, ne nazdire ili nema saznanja gdje se određena informacija nalazi. U svemu je tome otvoren ogroman manevarski prostor za manipuliranje informacijama, ili za pogrešno shvaćanje određenih postulata Zakona.
Što točno znači da određeno javno tijelo mora dati odgovor na upit o kojemu ima saznanja? Znači li to da to isto tijelo mora dati odgovor na upit ima li ministar ljubavnicu, ako o tome ima saznanja? Ili odgovor na pitanje koliko tajnik u ministarstvu pije vikendom ako o tome ima saznanja? Ili odgovor na pitanje po kojoj cijeni, gdje i sa kojim sredstvima ministar kupuje stan? Bilo kakve upite javnim tijelima, i bilo kakve informacije koje izlaze iz javnih tijela moraju se odnositi samo na službenu problematiku. Apsolutno sam protiv javnog objavljivanja informacija o tome tko kupuje koju nekretninu i po kojoj cijeni! Zašto? Zbog toga što to nisu informacije za javnost, već za državnu reviziju!
Čak i same imovinske kartice gube smisao kad djelatnici javne službe imaju na sebe prijavljene tek stare straćare, dok su sve ostale vrijednosti prijavljene na supruge, djecu, rođake... U idealnim situacijama, bilo kakve informacije o privatnim momentima javnih djelatnika ne bi se smjele objavljivati sve dok ih ne ”pročešlja” državna revizija.
U slučaju kupnje nekretnina, svaka javna osoba koja kupuje određenu nekretninu, ili bilo kako luksuzno dobro u toku svog zaposlenja u javnoj službi, trebala bi takvu kupnju prijaviti državnoj reviziji, koja bi provjerila sve detalje takve kupnje, od cijene do izvora sredstava. Tek kad državna revizija donese rješenje da je pri kupnji takvih dobara sve bilo u skladu sa zakonom, javne bi osobe mogle izvršiti takvu kupnju. Do trenutka rješenja državne revizije da je sve u skladu sa zakonom, niti jedna jedina informacija o akvizicijama javnih zaposlenika ne bi smjela izaći u javnost. To je, naravno, idealna situacija, daleko od sadašnje.
U slučajevima u kojima određene osobe kupuju nekretnine nebeskih vrijednosti, bez kontrole određene neovisne službe o porijeklu imovine i sredstva za takve kupnje, vrlo je teško donositi zaključke o jednakosti svih nas pred zakonom.
Tu se ponovno vraćamo na spomenuti Članak 7. koji govori da osoba koja dobije informacije na svoj upit, te informacije smije javno objaviti. Ne znam od kuda medijima informacije o svakakvim detaljima kupoprodajnih ugovora određenih javnih djelatnika, ali ako su informaciju dobili kao rezultat upita javnim tijelima, postavlja se pitanje opravdanosti dopuštenja za javno objavljivanje tih informacija, kako zbog toga što se radi o privatnim momentima, tako i zbog toga što se stvara nepovjerenje među narodom u svoje vođe. Zato se privatne informacije ne bi smijele objavljivati, dok se za to ne ostvare uvjeti. I zbog toga što određene informacije javno tijelo ne nadzire, ili ne bi trebao nazdirati. A tu svakako spada i informacija na što ministri troše svoja primanja.
Ne znam je li informacija da netko kupuje određenu skupu nekretninu dokaz da živimo u pravnoj državi, ako se nitko neće pozabaviti odgovorima na pitanje otkuda ti silni novci? A ako takve informacije procure u javnost mimo odobrenja javnog tijela, onda je to veći problem.
Drugi je problem informacija da određena osoba kupuje skupu nekretninu posredstvom bankarskog kredita. To je klizak teren bankarske tajne, odnosno odnosa klijenta i banke, koji se ne bi trebao olako objavljivati. Ali ako je dužnosnik sam priznao da nekreninu kupuje kreditom, to je puno prihvatljivija varijanta od one u kojoj ne želi odgovoriti od kuda mu novci. Ako je ta informacija procurila iz banke, to je onda poseban problem, premda će svi ministri i visoki dužnosnici puno lakše otplatiti određeni kredit, obzirom da uz redovitu plaću primaju i naknade od članstava u različitim odborima.
Zato je najbolje skupe nekretnine prijaviti na rođake ili prijatelje. Koji prvi puta kupuju nekretninu, kako ne bi morali platiti porez.