Koliko tvoj auto ima kilograma?

Koliko smo puta pomogli onima potrebitima?

Koliko smo puta u svojoj vlastitoj bezdušnosti i samouvjerenosti  olako prešli preko činjenice da postoje ljudi koji trebaju našu pomoć?

Pritom ne mislim samo na pomoć u smislu općeprihvaćenog shvaćanja pomaganja potrebitih, već na pomoć u svim svojim pojavnim oblicima. Odnosno, koliko smo puta zanemarili da bračni drug treba našu podršku i toplu riječ, da kolega na poslu treba naše razumijevanje, da naš podređeni treba naš poticaj i oproštaj za pogreške...

Ako smo pravilno postupili barem u jednom od takvih slučajeva, pamtiti će nas po dobru. I to je najvažnije u životu, bez obzira na moć, novac, utjecaj, znanje kojim raspolažemo, najvažnije je da nas ljudi pamte po dobru..

Zbog čega je bitno koliko smo sitnih, malih, naoko beznačajnih dobrih djela učinili u svijetu u kojemju su najvažnija pitanja vezana uz moć, profit, fizičku ljepotu, bogatstvo, interes? Upravo zbog svijeta u kojem živimo, prolazanoga i podložnog mijeni, kakvi smo i mi sami. Prolazni smo, ne živimo vječno.  Kad dođe trenutak rastanka sa ovim svijetom, upravo će ta pitanja biti važna! Kad se pretvorimo u prah i pepeo, nitko nas se neće sjećati, osim ako smo za života učinili dobrih djela.

Nedavno smo obilazili posljednja počivališta svojih dragih preminulih. Svi smo razmišlali upravo o tome, koliko smo lijepih ili manje lijepih trenutaka proveli sa svojim pokojnima. Lijepi trenuci zasigurno su češće prepričavani od onih ružnih, a ako je i bilo ružnih, prepričavani su kroz šalu. Zbog dobrih djela, naši pokojni neće nikada biti zaboravljeni, zbog njihovih ćemo dobrih djela stalno posjećivati njihove grobove, a time i sami sebe uvjeravati da moramo činiti dobra djela, ako ne želimo da nas svi zaborave..

Jednako tako, posjećivanjem grobova svojih pokojnika stvaramo još jaču povezanost sa svojom zemljom, svojom poviješću, svojom domovinom. Jer, živi će vas poštivati onoliko koliko vi poštujete svoje mrtve.

Jedna od specifičnosti katoličke vjere, koja je dominantna vjera u Hrvata, upravo je odnos prema pokojnima, i izraziti pijetet prema grobovima i preminulima. Katoličku vjeru, osim razmatranja zagrobnog života krasi i odnos prema posljednjim počivalištima - gdje je uređeje grobnog mjesta i stalno posjećivanje i briga za isto specifikum u odnosu na ostale vjere. Nisam siguran da postoji ijedna druga vjera, osim katoličke, koja njeguje taj poseban odnos prema pokojnima i prema grobnom mjestu. Ne radi se samo o određenim obrednim načinima ukopa pokojnika, već i o očuvanju i održavanju grobnog mjesta. Odnos prema grobnom mjestu drugih vjera ogleda se i u načinu na koji su sljedbenici tih vjera postupali sa katoličkim grobljima u toku međusobnih sukoba, pa i Domovinskog rata.

Vrlo je teško, međutim, govoriti i prosuđivati koji je pristup najispravniji - gajiti vrlo visoki osjećaj prema pokojnima i grobnim mjestima, ili ne. Ipak, način na koji sljedbenici katoličke vjere gaje odnos prema grobnim mjestima više je izraz štovanja i zahvalnosti prema dragim pokojnicima, nego prema samom grobnom mjestu. Katolička vjera također podržava razmišljanje da se posjećivanjem grobnih mjesta i molitvama na njima održava veza sa pokojnima čije duše nastavljaju zagrobni život, i što je posebno dirljivo, podržava razmišljanje da mi živući možemo tražiti oprost za eventualna zla koja smo nanijeli svojih pokojnima, posebno na mjestima njihova posljednjeg počivališta.

Upravo je to kamen spoticanja različitih religijskih razmišljanja - postoji li zagrobni život? Ateisti će kategorički reći - Ne! Vjernici bilo kojih usmjerenja reći će - Da! Kad govorimo o vjernicima, tada se svi slažu da zagrobni život postoji, ali u različitim oblicima. Sa jedne krajnosti nalazi se kršćansko vjerovanje da duše pokojnika odlaze u nebo, te se one nalaze ili u paklu, ili raju. Prije raja duše prolaze čistilište gdje se vrši određena katarza duša od grijeha, i gdje su duše najviše ovisne o molitvama nas živućih. Sa druge strane, vjere azijsko-indijske provenijencije vjeruju da se zagrobni život manifestira u obliku vraćanja pokojnika u novi život, ali u drugom obliku, sve po zaslugama za života u ljudskom obliku, pa tako umrli nastavljaju život u obliku biljki ili životinja...

Postoje li uopće dokazi da postoji zagrobni život? Ako u zagrobni život odlaze duše nas ljudi, postoji li uopće dokaz da ljudi imaju dušu? Osim teorije da čovjek u trenutku smrti izgubi 21 gram (to je navodno težina duše), nema drugog dokaza da duša postoji. Međutim, kao dokaz da ljudi imaju duše, može poslužiti sama činjenica da smo svi ljudi fizički jednako stvoreni - imamo ruke, noge i središnji dio tijela, organe, dakle mehanizam, dok je mozak oblik sustava pohranjivanja informacija i upravljanja tim mehanizmom.

Ako smo svi jednaki, kako onda da su jedni agresivni, drugi mirni, treći ubojice, četvrti pak osjećajni, peti analitičari... Ako smo svi ipak različiti, načinom funkcioniranja mehanizma i korištenjem mozga nešto mora upravljati. To može biti duša. A kako nema dokaza da duše ima, a nema niti da nema, hajdemo pretpostaviti da duše postoje. Ako postoje dokazi da sve fizičko nakon smrti nestaje, nešto se i sa dušom mora dešavati. Vraća li se duša u drugom obliku ponovno u svijet, ili odlazi u stanje raja ili pakla, stvar je vlastitog uvjerenja.

Kakvog li paradoksa, ta mala težina, 21 gram, utječe na sve to se događa u svijetu - krize, ratove, ekološka zagađenja, ali i ljubav i praštanje. Ponekad ispada da je teže živjeti bez automobila koji ima tisuću kilograma nego bez duše.

Upravo zbog dobrih djela koje taj 21 gram učini tokom svog života na Zemlji, cijeli svijet štuje jedan dan u godini, kao dan posvećen samo tom 21 gramu.