Za sve ostalo, tu je MasterCard!

Nitko ne može osporiti činjenicu da smo narod koji voli poklone. Pogotovo ako ti pokloni dolaze kao posljedica onoga što smatramo normalnim. Na primjer, kao posljedica rada. U obliku redovnih nagrada poslodavaca - božićnica, regresa... Bez obzira što Zakon o radu ne nalaže obvezu poslodavaca da ih isplaćuju, veliki broj firmi to ipak radi. Trebale bi sve firme na takav način nagrađivati zaposlenike, jer je neosporna i činjenica da smo i narod koji voli raditi.

U nekim se sektorima manje radi, u nekima više, to uvjetuje priroda posla. Ali je činjenica da Hrvati nisu nikada bježali od rada.

Nekad je u vrijeme bivše SFRJ, rad u državnoj upravi bio gotovo dokaz statusa u društvu i izuzetno lagodnog života. Sigurna primanja, zaposlenje na neodređeno vrijeme, razni prigodni darovi za djecu i obitelj... Čak se i danas zna reći da je najbolje zaposlenje ono u državnoj upravi, zbog istih razloga. Uzevši u obzir da se u državnoj službi u dane prije velikih blagdana radi skraćeno, kao i u mnogim drugim firmama, da su u kalendaru povećani brojevi blagdana u odnosu na prošli sustav (nezavisost, državnost, katolički blagdani) dolazimo do zaključka da je rad u državnoj službi zaista privilegija. Sve do studenog 2008. godine.

Po prvi puta čuli smo da se u državnoj službi ukidaju božićnice, darovi, domjenci, ukida se i povećanje plaće. A zbog čega? Zbog svjetske financijske krize i recesije. A zbog čega je uopće došlo do krize? Zbog ljudske pohlepe, najvećim djelom. Odnosno, jedan od krivaca su američke banke koje su ulagale u vrlo rizične plasmane, te ih odobravale vrlo rizičnim klijentima.

Nakon njihova odobravanja, na temelju tih istih plasmana izdavale su različite izvedenice koje su odobravale drugim bankama, a ove druge banke trećima... Jednostavnom činjenicom da klijent više nije vraćao plasman, banka koja mu ga je odobrila nije više mogla plaćati obveze drugoj banci kojoj je izdala izvedenice na osnovu početnog plasmana, druga banka trećoj...

Time su se gubici kumulirali.

Kumuliranim gubicima banke više nisu mogle odobravati plasmane drugim subjektima, npr. gospodarstvu, koje svoje poslovanje bazira na kreditima. Padom poslovanja gospodarskih subjekata smanjuju se plaće zaposlenicima u tom sektoru, koji pak više ne kupuju luksuzna dobra poput automobila, putovanja... Time trpe i automobilska industrija, i sve slične industrije, ali i državni proračuni koji spašavanjem banaka i gospodarstva, odnosno ”upumpavanjem” sredstava smanjuju mogućnosti daljnjeg ulaganja u državne projekte, a među inim i rast plaća državnih službenika.

Osnovno je pitanje, hoće li i kada takva kriza zahvatiti i našu državu, odnosno, treba li se već sada spremati za krizu i sužavati moguće izvore troškova, kao što su i povišice i domjenci....

Najbolji odgovor na pitanje je li u RH stigla kriza možete naći ako prošetate vikendom između 12 i 20 sati po velikim trgovačkim centrima poput WTC-a u Rijeci, Avenue Malla u Zagrebu... Trgovci trljaju ruke, jer kupovine i potrošnje nikada nije bilo više. A tek dolazi vrijeme prave bladanske potrošnje. Skijališta su već bukirana. Naš narod će uvijek imati za luksuz. A ovo što se događa vani sada, naša je država već doživjela.

Ne trebamo se bojati krize, jer kriza u državi traje od 1991 godine. Banke su vani počele propadati u 2008., kod nas u 1998! Vani propadaju i tvornice, kod nas su počele propadati još 1996! Radnici vani ostaju bez posla, koda nas ostaju još od 1992. kada se prvi kontingent branitelja vratio sa bojišta i našao svoje staro mjesto, ali sa novim zaposlenicima. Mi smo dakle, ispred svjetskih trendova. Sve ono što se događa vani, kod nas se već dogodilo. I svi su nam se smijali kad su nam banke propadale. Jer, eto, Hrvati nisu dobri bankari, takvima su nas smatrali.. Vani banke propadaju zbog greške pojedinaca, koda nas zbog greške sustava. Pogreške i pohlepa pojedinaca uvjetovale su krizu u svijetu. Kod nas je kriza, koja traje od 1990–ih, rezultat pogrešnog shvaćanja postulata ekonomije. Sami odlučite, je li bolje da je sustav kriv za krah banaka, kao kod nas, ili pojedinci, kao u Americi.

I treba li zbog toga ukidati prava radnicima?

Premda regresi i božićnice nisu zakonski zajamčena prava, bilo kakva ukidanja nisu dobrodošla. Nisu dobrodošla jer se sve uvijek slamalo preko grbače radnika. Eto u konačnici i odgovora zašto se kod nas nitko ne boji krize! Jer su koda nas radnici naučeni na krizu. A božićnica ionako nije iznos koji se troši na luksuz. Time se plaćaju režije i rate kredita. Jer plaća ionako kao da nije niti došla, kada je tekući račun u velikom minusu.

Ako se već ukidaju prava državnim službenicima kroz ukidanje božićnih domjenaka, suradnjom sa svim gospodarskim subjektima mogu se postići dogovori da se umjesto domjenaka planirana sredstva uplaćuju u nekakav oblik rezerve. Ali treba reći i to da obični radnici u državnoj službi kao domjenak imaju paštetu sa akcije u trgovini i malo kolača sa iste akcije, nikakve delicije, pa to i nije neki trošak.

Sa druge strane, na saborsku reprezentaciju, troši se oko 3 000 000 kuna. 2 500 000  kuna se troši na plaćanje smještaja sabornika i naknade za odvojeni život. Zašto to ne ukinuti? Kakav se to odvojeni život plaća? Možda se sabornicima plaća život odvojen od Sabora, jer je Sabor uvijek prazan!

Nemojte radnicima ukidati regrese i božićnice, time se i oni osjećaju bolje! Ali ako ih i ukinete, zaposlenici u državnoj službi neće biti gnjevni, jer se neke stvari, poput osjećaja sigurnosti zaposlenja u državnoj službi ne mogu kupiti novcem. Za sve ostalo, tu je Master Card!