Početna
Ponedjeljak, 23.Prosinca 2024 (14:38:41) - Godina:22

Odaberite teme

O Portalu

Profesorska tuga pregolema!

Sport, 28.11.2008. Piše: ZLevak
Branko Ivanković, bivši trener Dinama(Izvor: 24sata.hr)
Branko Ivanković, bivši trener Dinama (/)

Premda je naša država poprište gotovo najvećih, najskupljih i najmodernijih ulaganja u sportske  sadržaje, gotovo ni jedan sport u ovome trenutku nije lišen afera. Čak ni sportovi koji su nam donijeli olimpijske medalje. Srebrnom Udeu spočitava se alkoholizam, brončanoj tekvandoašici da je preko veze ušla u reprezentaciju... Rukometna se reprezentacija počela raspadati...

A nogomet? Nogomet je kod nas poprimio pojam koji se ne može baš opisati kao ”nogometanje”, već kao ”Ometanje”. Nogomet je kod nas način ometanja te strateški krasne igre - nogometa. Barem u usporedbi sa nogometom i načinom njegova shvaćanja u asocijacijama kojima i po sportskom duhu želimo težiti - zapadnoeuropskim. Na trenutak zaboravimo jad i bijendu infrastrukture na kojoj se odvijanju nogometne utakmice, čak i bijedu samog načina igre. Zašto je naš nogomet u tako lošem stanju?

Počnimo od trenera! Vrlo je teško trenirati klubove kad na tribinama broj gledatelja u prosjeku ne prelazi 500 ljudi, a to su uglavnom članovi uprava sponzora, vodstvo klubova i zaštitari. Jednako tako, vrlo je teško trenirati kad vam klub duguje i po nekoliko plaća, a još je teže trenirati klubove kad su neki igrači i po nekoliko puta bolje plaćeni od trenera. Stoga treneri i ne mogu snositi najveći dio krivice za stanje u nogometu.

Ali, teba reći i to da si klubovi koji imaju visoke ambicije ne bi smjeli dozvoliti da su šefovi stručnog stožera notorni alkoholičari i osivnici o klađenju. Ako igrač u treneru ne vidi svog idola i centar autoriteta, ne može shvaćati ozbiljnost koja je potrebna za pristup toj igri.

Drugi su problem načini funkcioniranja klubova. Klubovi, odnosno njihova većina, danas funkcioniraju kao udruge građana. Međutim, po modelima europskih praksi, i neki klubovi u RH imaju ambicije, ili su več pokrenuli proces pretvaranja u dionička društva. Pretvaranje klubova u dionička društva, gdje uplaćeni kapital služi samo za podmirivnje dugova, bez ulaganja u napredak klubova, možda je krivi potez. Čak i kod pretvaranja klubova u dionička društva, većinski vlasnici morali bi biti tijela lokalne ili državne uprave, obzirom da se uz vlasništvo nad dionicama veže i vlasništvo nad stadionima, klupskim nekretninama, goodwilom... Upravo zbog toga se i u europskim klubovima koji su pokrenuli postupke pretvaranja u dionička društva javlja otpor prema vlasnicima, obzirom da se nerijetko dešava da je vlasnik kluba u Engleskoj osoba iz potpuno treće zemlje, koja jednom uplatom dionica postaje vlasnikom cjelokupnog sustava kluba. Zbog toga je moje skromno mišljenje da su naši veliki i tradicionalni nogometni klubovi strateški interes države i lokalnih zajednica, te bi one trebale biti većinski vlasnici dionica, odnosno prepoznati svoj interes u spašavanju klubova.

Treći su problem igrači. Činjenica je da nećemo tako skoro imati igrače kalibra Boban, Šuker, Vlaović... Zašto su oni bili tako dobri nogometaši? Zbog toga što su bili emotivno i profesonalno visoko vezani za klub za kojega su igrali, dok su tek po odlasku u inozemstvo pokazali svu raskoš svog talenta.

Današnji nogometaši nisu u tolikoj mjeri vezani uz klub. U svom klubu rutinski odrađuju svoj posao nadajući se da će ih jedan od četiti velika kluba u državi preuzeti, a kada ih takvi klubovi preuzmu, oči im pohlepno gledaju na hrpu obećanog novca iz određenih klubova iz inozemstva. Ako i odu u inozemstvo, tek onda pokažu svu raskoš svoje nesposonosti, odnosno gotovo nezainteresiranosti za igru zbog materijalne situiranosti, ali i zbog nedovoljnog talenta ili karaktera za igranje u jačim ligama od naše.

Vrlo je slična situacija kad naši klubovi preuzimaju određene talente iz inozemstva. Osim Eduarda, niti jedan nije polučio neki veliki uspjeh, upravo zbog toga što i za njih naš klub koji ih preuzme predstvalja samo jednu stepenicu do prve prilike za odlazak u veliki europski klub. Naravno, i ljudi koji ih dovode rukovode se cjenovnom politikom, odnosno očekivanjem da će igrač koji vrlo dobro igra u nekom osrednjem bolivijskom klubu još bolje igrati u hrvatskoj ligi, te će se prodajom tog igrača velikom inozemnom klubu ostvariti ogromna marža na plaćenu cijenu bolivijskom klubu. Naravno, takvi igrači niti su visoko motivirani za igru u našim klubovima, jer ih motivira samo igra u nekom europskom klubu, niti im  tradicija naših klubova išta predstavlja. Tu je i problem prilagodbe na nove klimatske i obiteljske uvjete, što se ne može anulirati puno višim primanjima od onih u Boliviji.

Što je s omladinskim školama? Matematika kaže da se od 100 igrača u omladisnkim školama, eventualno jedan prometne u kvalitetnog igrača. A igrača u omladinskim školama je sve manje, dok su kafići i komune sve popunjeniji. Zato su klubovi i osuđeni preuzimati igrače iz drugih sredina, bilo iz naše lige, ili iz trećerazrednih liga iz zemalja Latinske Amerike, očekujući da je izvrsna igra u klubu lošije kvalitete od naših, jamstvo još bolje igre u našem klubu.

Dovođenja talenata u nadi skuplje prodaje bez očekivanja da se ti isti talenti ozbiljno vežu uz klub, uz manjak kvalitetnih kadrova iz vlastite omladinske škole, srozavaju ugled klubova, ali i fond kvalitetnih igrača.

Uza sve rečeno, najgore prolaze treneri, ispred kojih se postavljaju apsolutno neostvarivi ciljevi, kako sa sredstvima kojima raspolažu, tako i sa igračkim kadrom, a sve bazirano na slučajnim i sporadičnim uspjesima u europskim natjecanjima protiv daleko slabijeg protivnika. Već drugi puta, apsolutno najviši autoritet po razumijevanju nogometne igre, i jedan od rijetkih sa zvanjem profesora, odlazi iz maskimirskog kluba ne zbog svoje nesposobnosti, već zbog pustopoljine prepune loših igrača i konfuznog vođenja klubova, zvane HNL.



Mobilna verzija članka

Oglasi