Ja prvi!

Uživajući u gastronomskoj i inoj ponudi za dan Svetog Maura, naručili smo još jednu rundu bambusa u šatoru na trgu. Sreo sam poznanika koji nije iz Poreča, te mu ponudio da se pridruži društvu. Malo me blijedo gledao i s pravom me pitao: Zar tako slavite dan svoga sveca zaštitnika? Isprva mi se pitanje činilo potpuno neumjesnim, ali je par dana nakon toga počelo “sjedati” na svoje mjesto. Zar tako slavimo svog sveca zaštitnika? Ja prvi! Sa bambusom u ruci, okružen mirisima gastronomije koji u još većoj mjeri potenciraju ispravnost postavljenog pitanja!

Znate li tko je zaštitnik grada Zagreba? Ili Stuttgarta? Ili Torina? Uz dužno poštovanje, vjerojatno ne, kao niti ja! Ali cijeli svijet, odnosno barem onaj dio koji dolazi na domor u Poreč, zna da je zaštitnik grada Poreča Sveti Mauro, i ta informacija putuje po cijelom svijetu. Prosječni Nijemac koji dolazi u Poreč vjerojatno ne zna tko je zaštitnik Torina ili Zagreba, ali zna tko je zaštitnik Poreča. Možda svi mi prebanalno shvaćao taj dan. Ja prvi!

Koja je zapravo priča oko Svetog Maura? Vjerujem da malo tko od nas Porečana zna kompletnu priču. Ja je prvi ne znam! Ono što znam jest da je zbog svjedočenja tada zabranjene vjere - kršćanstva, na mjestu današnje porečke Bazilike ubijen!  Upravo bismo iz te činjenice morali crpiti volju za pomalo drukčijim pristupom tome danu.

Naime, Sveti Mauro ubijen je zbog sjvedočenja kršćanstva. Ako se u mislima vratimo u to doba, zaključit ćemo da je tada bilo izuzetno teško svjedočiti vjeru, obzirom da se kršćanstvo prenosilo usmenom predajom (osim na taj način, prenosilo se i putem raznih neobjašnjivih čudesa, neobjašnjivih događaja, ali se u ovom kontekstu orijentiram samo na usmenu predaju). Nitko danas neće svjedočiti da je nešto istinito samo na temelju usmenog uvjeravanja, već će se prije svjedočenja uvjeriti putem medija - Interneta, TV-a, knjiga i ostalih materijalnih dokaza da je nešto doista istinito.

Pa, kako je onda Sveti Mauro mogao svjedočiti da je nešto doista istinito samo na temelju usmene predaje, čak i pod prijetnjom smrti?

Odgovor leži u osobnom uvjerenju da je nešto doista istinito i vrijedno žrtve, u ljubavi koju osoba osjeća prema nečemu u što vjeruje. Također i u uvjerenju da je nešto u što netko vjeruje doista korisno i za šire društvo, da vlastita žrtva za nešto uzvišeno ne nanosi zlo drugima.

Stoga se žrtva Svetog Maura ne može uspoređivati sa npr. kamikazama ili bombaškim samoubojicama, premda se sva tri slučaja mogu povezati sa uvjerenjem u ispravnost svoje žrtve. Kod slučaja kamikaza ili bombaša ubojica, vlastita žrtva rezultat je želje da se nekome nanese zlo, ali i uvjeravanja nadređenih da žrtva donosi koristi u nekom drugom životu. Sveti Mauro, a i svi drugi mučenici, nisu imali nikakve koristi od svoje smrti, niti su svojom žrtvom nekome nanosili zlo. Stoga smatram da smo svi, ja prvi, premalo svjesni i premalo zahvalni na žrtvi koju je Sveti Mauro podnio za sve nas.

Iz žrtve Svetog Maura razvilo se kršćanstvo na području grada Poreča, na mjestu njegove likvidacije izgrađena je crkva koja je sa vremenom prerasla u baziliku, a u današnje je vrijeme ona sinonim za grad Poreč.

Međutim, bazilika je postala sinonimom za turistička razgledavanja i sredstvo komercijalizacije kulturnih i vjerskih specifičnosti, dok samo izvorište svega, žrtvu Svetoga Maura potpuno marginalizirali.

Ja prvi.

Poreč se, međutim, ne može pohvaliti samo žrtvom Svetog Maura, kao primjerom vlastite žrtve u cilju širenja ljubavi, pravde i mira. Poreč je dao još mnogobrojne osobe koje su svojom žrtvom pridonijele širenju ljubavi i pobjedi mira i demokracije, te koje su svojom žrtvom doprinijele širenju dobrote, a ne nanošenju zla nekome drugome. To su primjeri poput Ane Guštin, Joakima Rakovca. Svima njima, Ani Guštin, Joakimu Rakovcu i Svetom Mauru, zajednička je jedna stvar - ubijeni su zbog svojih uvjerenja u nešto što se prenosilo samo usmenom predajom - sloboda, ljubav, dobrota, mir, a njihovo vlastito uvjerenje da daju svoje živote za nešto ispravno baziralo se na privrženoj ljubavi određenoj ideji. Nisu, dakle, tražili dokaze da je nešto doista ispravno kako bi bili sigurni u svoju žrtvu. Ne znam tko bi danas bio spreman žrtvovati se za određenu ideju zbog apsolutne uvjerenosti da je nešto ispravno, bez razmišljanja o koristima koje se mogu izvući. Ja možda prvi ne bih!

Sada dolazimo do osnovnog problema - na koji način slavimo i častimo, poštujemo i njegujemo žrtvu Svetog Maura i ostalih spomenutih žrtava! 

Osobno smatram da previše banaliziramo dan kad se slavi žrtva Svetoga Maura. Ja prvi! Taj bi dan trebao biti rezerviran samo za uzvišene događaje, prijeme, svečana otvaranja, stručne skupove i seminare vezane uz problematiku žrtve, a bilo kakve hedonističke događaje koji su orijentirani na uživanje u jelu i piću trebalo bi ostaviti za dan poslije. Zašto za dan poslije - zato da se stvori kalendarski kontinuitet poštivanja žrtve Svetoga Maura. Na kraju krajeva, Porečka fešta, koja u svojoj srži ima uživanje u ljetu, jelu, piću i muzici, slavi se tri dana. I svi jedva čekamo tu feštu. Ja prvi! Slično je i sa Vinistrom, gdje višednevni festival dodatno dočarava cijeli doživljaj! Stoga bi barem dva dana trebala biti rezervirana za slavlje Svetoga Maura. Jedan dan za rafinirane događaje i izražavanje poštovanja svima koju su dali svoje živote za pravdu, mir, te u konačnici za Poreč, a drugi dan za gastronomsku i inu uživanciju koja u drugi plan stavlja uzvišenost samoga povoda za slavlje. To neka bude moj skromni prijedlog svima koji mogu djelovati na takvu odluku.

Treba spomenuti i to da je na dan Svetog Maura Poreč dobio i drugog svećenika u razdoblju od samo par godina, a što je od strane medija vrlo skromno popraćeno. Koji još grad ima takvu statistiku? Njegujmo žrtve, samo to nas je održalo tu gdje jesmo!