Joj, što volim miris kamiona!

Godina iza nas po višestrukim je mjerilima svakako antologijska. Bila je posebno traumatična za našu zemlju, čak se može reći da je obilovala velikim brojem vrlo traumatičnih događaja koji će svoje mahom negativne efekte lučiti u godinama koje dolaze.

Vrlo su efektne emisije koje se zadnjih dana pojavljuju na TV-u, a u kojima se prikazuju najznačajniji događaji protekle godine. Korade, Ivana Hodak, Ivo Pukanić, Slaven Bilić, burzovne krize, rekordna turistička sezona.... To su najkritičniji trenuci protekle godine.

Međutim, u spomenutim prikazima najznačajnijih događanja, izostavljena su dva događaja za koja se može reći da vrlo zorno predstavljaju aktualnu situaciju u državi.

U svim prikazima najznačajnijih događanja, nisam primijetio da je spomenuta havarija turskog broda koji je prevozio kamione, nekoliko milja ispred Rovinja u veljači ove godine. A to je događaj koji ocrtava sigurnosnu situaciju u zemlji. Naravno, nitko ni u ludilu nije mogao predvidjeti takvu jednu katastrofu, međutim, kao turistička i pomorska zemlja, moramo biti spremni za bilo kakve nepredviđene okolnosti. Naše je more naš nacionalni nteres, ne samo zbog turizma i ribarstva, već i zbog svoje čistoće, ljepote i važnosti. Svakako, niti jedna država na svijetu ne može ni sa najsuvremenijim tehnologijama točno predvidjeti takve katastrofe, ali zasigurno raspolaže timovima ljudi koji točno znaju što treba, i kako učiniti, sa jasno definiranim odgovornostima i zadaćama. Ova je havarija zamalo prerasla u ekološku i nacionalnu katastrofu, a to se nije dogodilo samo zahvaljujući ribarima koji su svoje živote izložili za spas svoga mora.

Predugo je trajalo dogovaranje tko što treba učiniti, predugo su se institucije dogovarale na koji način reagirati. Sve aktivnosti bile su usmjerene na čekanje hoće li ribari uspijeti ohladiti užareni lim i pogasiti kamione koji su gorili unutar broda, dok se institucije nisu dogovorile treba li poslati kanadere, remorkere, podmornice, ili samo čekati.

Korade, Ivana Hodak, Ivo Pukanić, mafijaška ubojstva, svi ti tužni događaji kao da su dobili inerciju nakon te havarije, obzirom da je ta havarija bila dokaz da institucije u našoj zemlji nisu spremne za brzo djelovanje, a kamoli za predviđaje mogućih problema. Duboko vjerujem da zapravo jesu spremne, ali izostaje toliko bitan nacionalni koncenzus što su naši nacionalni prioriteti. A nedostatak kvalitetne definicije prioriteta dovodi do situacija u kojima se događaju stvari koje su uz malo truda mogle biti izbjegnute.

Za tu situaciju nisu krive samo institucije, već i svi mi koji pasivno promatramo svijet oko sebe, gotovo čekajući da se tako nešto dogodi kako bi mogli reći: ”Ajme u kakvoj državi živimo!”, umjesto da konstruktivnom suradnjom sa tim istim institucijama damo svoj obol razvoju sigurnosti. Jedini način rješavanja takvih situacija, odnosno njihova izbjegavanja, jest rješenje koje se sastoji od dviju riječi - stručnost i strategija.

Stručnost zbog toga što država mora imati timove za rješavanje nenadanih i nepredviđenih okolnosti i prije nego se one dogode, odnosno ne za rješavanje, već za predviđanje i organiziranje aktivnosti koje će se provoditi sa točno definiranim tokovima. Organiziranje timova tek nakon što se nešto dogodi više liči na formu nego na istinsku volju.

Strategija zato jer država mora imati jasno definirane prioritete, a to mora biti naša konkurentnost u obliku unutarnje državne sigurnosti. To je prvi korak prema Euroatlantskim asocijacijama. Bez unutarnje sigurnosti nema turizma, nema prometa, nema investicija, nema nacionalnog imidža. Premda se ovakva katastrofa mogla dogoditi bilo kojoj državi, uz stradavanja vojnika po vojarnama prije nekoliko godina i kornatske tragedije, ova havarija ostavlja gorak okus da nismo spremni na izvanredne situacije.

Drugi događaj koji nigdje nije spomenut je samospaljivanje učenika u školi u Varaždinu krajem ožujka. I to je dokaz da ne postoji dugoročna strategija nacionalnih interesa, a djeca svakako jesu najveći nacionalni interes. Ne radi se u ovom slučaju samospaljivanja o tome da su djeca luda, ili da dolaze iz loših obitelji. Premda sve potječe iz obiteljskog odgoja, čak i u slučaju lošeg odgoja djete se može koliko toliko pravilno usmjeriti kvalitetnim školskim nazdorom i usmjeravanjem.

Do samospaljivanja je u ovom slučaju došlo zbog toga što djeca žele na sebe skrenuti pozornost i ukazati na stanje u kojem se nalaze. Obzirom da djeca u krugu obitelji svjedoče niskim primanjima svojih roditelja i stalnom trkom za novcem, kao rješenje za realizaciju svojih potreba vide u školskom sustavu. A u školama se događa to da se udžbenici mijenjaju svake godine, u škole stižu razna ministarska izaslanstva zbog problema korupcije, nacionalnih sukoba i nasilja, ispred škola stoje naoružani čuvari, u školama ih uče jednu istinu o Domovinskom ratu, a doma drugu, razdoblja školskih blagdana svake su dvije godine drukčija, učitelji nisu motivirani za rad zbog niskih primanja i stalnih pozivanja na štrajk. Izostankom obiteljske podrške i školske stručnosti, dolazi do konfuzije u dječjim glavama.

I naravno da su djeca zbunjena, prepuna osjećaja bespomoćnosti i zapostavljenosti, i osjećaja da se nalaze na vjetrometini između obitelji koja je zadnja na ljestvici nacionalnih prioriteta i konfuznog školskog sustava.

Ako se nešto dobro iz ovih tragedija dogodilo, to je miris gorućih kamiona na turskom brodu. Barem je Severina imala koristi od toga – za svoj novi hit.