Premda je previše puta bila otvarana i zatvarana, nedavno je osjetljiva tema uvođenja potpuno nove kategorije "Heroja domovinskog rata" opet pokrenuta sa idejom da dokazuje junačka djela za vrijeme Domovinskog rata.
Potpuno je razumljivo da je takva inicijativa pokrenuta iz krugova ljudi koji su posebno ogorčeni na dosadašnji sustav dodjeljivanja odlikovanja i titula, odnosno iz krugova veterana Domovinskog rata, obzirom da je u sklopu modela dodjeljivanja titula sudionicima Domovinskog rata primjetna vrlo ozbiljna zbrka, jer one nisu dodjeljivanje transparentno. Dovoljno je pogledati imena ljudi koji su nositelji najviših spomenica i odlikovanja, i vrlo ćemo brzo doći do zaključka da sustav dodjeljivanja odlikovanja možda i nije bio najtransparentniji, obzirom da među odlikovanima najčešće nisu ratnici koji su dokazano zaslužili dobiti barem najosnovnija odlikovanja.
Situacija je slična onoj koja se pojavljivala kod dodjeljivanja vojnih činova, zbog čega se kao nositelj čina "brigadira HV-a" pojavljuje Miroslav Ćiro Blažević, a podsjećamo da je čin po važnosti brigadira prvi iza čina generala. Nogometni uspjesi zasigurno nisu jednaki vojnima.
Vojni činovi su tako postali predmet nacionalnog zgražanja i otpora prema vojsci općenito. Puno je veći problem kod dodjeljivanja vojnih odlikovanja, obzirom da je, za razliku od dodjeljivanja čina, jedan od osnovnih uvjeta za dobivanje odlikovanja dokaz da je netko bio ranjen, sudjelovao u vrlo osjetljivim operacijama ili da je poginuo. Premda postoje točno definirani uvjeti za dobivanje određenih odlikovanja, pa tako postoje posebna odlikovanja za nestale, poginule, ranjene, branitelje sa posebnim zaslugama, ipak se može lako zaključiti da način dodjeljivanja odlikovanja nije onakav kakav bi trebao biti – najstrože objektivan. Neki su od nositelja odlikovanja namijenjenih vojnicima, naime, civili koji nisu nikada niti provirili na bojišnicu.
Probajmo nabrojati tri najvažnija odlikovanja iz Domovinskog rata, i barem jednog nositelja istog! Ne mogu se sjetiti niti jednog odlikovanja, a kamoli nositelja. Vrlo se često, kao najobjektivniji sustav dodjeljivanja odlikovanja navodi onaj bivše Jugoslavije. Jednim je djelom to i točno, obzirom da je većina građana znala da je najveće državno i vojno odlikovanje bila titula "Narodnog heroja". Naravno, većina je ljudi znala nabrojati ne jednog, nego barem 10 nositelja tog odlikovanja. Štoviše, odlikovanju titulom "Narodnog heroja" bilo je posvećeno posebno poglavlje u toku osnovnoškolske obrazovne literature, te je djeci od najnižih razreda osnovne škole smišljeno i organizirano prikazivana navedena titula, ne samo kao titula posebne ratne zasluge, već kao očekivani obrazac ponašanja u tadašnjem društvu – požrtvovnost, poštenje, žrtva za svoj narod, i naravno, narod iznad svega. Premda je i ta titula sa vremenom izgubila svoju draž, obzirom da je dodijeljena oko 1.400 puta, a sam je Tito istu dobio u nekoliko navrata, te se time i smisao te titule gubio, ipak su nositelji te titule još uvijek sinonimi za izuzetnu hrabrost i požrtvovnost.
Stoga se opravdano postavlja pitanje zašto se država ustručava uvesti titulu "Heroja Domovinskog rata". Zapravo je točnije pitanje zašto je narod tako očito indiferentan prema toj temi. Kakav drugi stav narod može i imati prema toj temi osim indiferentnosti, budući da se osvjedočio da su se titule previše olako dodjeljivale, pa nema razloga vjerovati da tako neće biti i sa potencijalnom titulom "Heroja Domovinskog rata"?
Sljedeće je pitanje kako postupiti sa svima onima koji su već odlikovani određenim titulama, posebno onim najvišim, a napose kako postupiti sa svima onima koji su zasluženo dobili najviša vojna odlikovanja.
Svi nositelji najviših vojnih odlikovanja trebali bi onda dobiti i titulu "Heroja Domovinskog rata", jer ako jedan nositelj najvišeg odlikovanja dobije titulu "Heroja", a drugi ne, onda ni jedna niti druga titula nisu transparentne. Ako svi nositelji najviših odlikovanja dobiju titulu "Heroja", vrlo je vjerojatno da će se među njima naći o oni koji osnovnu titulu nisu zaslužili, pa se opet otvara prostor za sukobe. Sa druge strane, ako se titula "Heroja" dodijeli nekom tko nije nositelj niti jedne sadašnje titule, ili je pak nositelj neke najniže titule, opet se otvara sumnja da sustav nagrađivanja nije bio dobar, obzirom da titulu "Heroja" dobiva netko tko po postojećoj specifikaciji nije nikakav heroj.
I kako sada dati najbolji odgovor – uvesti titulu "Heroja Domovinskog rata" ili ne?
Vrlo je teško donijeti dobar sud, jer ako se takva titula ne uvede, to znači da u tijeku Domovinskog rata nije bilo heroja, a ako se uvede, otvaraju se spomenuta pitanja! Najpoštenije je rješenje učiniti reviziju svih podijeljenih odlikovanja, te oduzeti sva odlikovanja koja su dodijeljena bez da su za to ispunjeni osnovni uvjeti – sudjelovanje u Domovinskom ratu. Titulu "Heroja Domovinskog rata" može se uvesti jedino pod uvjetom da ju dobiju svi oni koji su to zaslužili, odnosno poginuli branitelji, ali i branitelji sa posebnim zaslugama. Naime, nije jednako je li netko poginuo u jeku Domovinskog rata u prometnoj nezgodi, ili je netko iz rata izašao a da nije uopće ranjavan, ali je uništio desetke tenkova i transportera.
Jednako tako, odluku o tome tko će biti nositelj titule trebao bi donijeti narod, odnosno, građanima bi trebalo pružiti mogućnost da oni izaberu tko je za njih heroj, jer tu odluku ne može donijeti niti Predsjednik, niti Premijer, niti Načelnik Glavnog stožera HV-a. Zašto? Zato jer će se i Premijer i Predsjednik i Načelnik stožera promijeniti, a narod će biti taj koji će slaviti ili ne nositelje titule "Heroj Domovinskog rata". Pri tome ne treba zaboraviti sve nositelje titule "Narodni heroj", odnosno titule koja je dodijeljena za vrijeme bivše Jugoslavije, poglavito onima koji dolaze iz Hrvatske, jer premda su za vrijeme rata nosili petokraku, ipak su u rat ulazili za oslobođenje Istre, Primorja, Hrvatske od tuđe vojničke čizme. Naravno da pri tome nikako ne smijemo zaboraviti Joakima Rakovca, a upravo to činimo, zaboravljamo. Jer se djeci ne prenosi organizirano njegova priča, najvjerojatnije zbog toga što nosi petokraku, a opet djeci treba objasniti da je Vukovar uništen pod petokrakom, pa se ne prenosi niti prava priča o Joakimu, a niti o Vukovaru. Žrtvu Joakima Rakovca treba njegovati stručnim seminarima, predavanjima, posjećivanjem njegova počivališta, na organizirani i sustavni način.
Na taj način treba ustrojiti i titulu "Heroja Domovinskog rata" – stalno ju njegovati predavanjima, seminarima... A ako se titule dodjeljuju bez sudjelovanja naroda, na način da o titulama odlučuje jedna osoba, ili uzak krug ljudi, otvara se prostor otporu prema vojnim odlikovanjima. Jer kod nas heroji nemaju svoj narod, već narod ima heroje koje ne poznaje.