Preokret za 180

Prošlo je gotovo jedanaest mjeseci od rođenja moje male curice. Taj petak kad sam krenula u rodilište ostat će mi zauvijek u sjećanju. Porođaju svoje bebe željela sam pristupiti na što kulerskiji način, s punim povjerenjem u sebe i u ono što sam naučila na trudničkom tečaju (kako pravilno disati kada počnu trudovi... ). Kad bi me članovi obitelji, prijatelji upitali : "Bojiš li se"? hrabro i odvažno odgovorila bih – ma kakvi! I taj moj odgovor bio je točan do onog trenutka kad su počeli trudovi. A onda......panika, strah, sreća, sve me to odjednom obuzelo, ali sam i dalje prema vanjskome svijetu htjela ostati maksimalno "cool". Došao je trenutak da krenem prema rodilištu. Uzela sam torbu koja je bila spremna već dva mjeseca prije termina, a onda me oprao drugi val panike i straha. Postavljala sam sebi bezbroj pitanja - hoću li izdržati, koliko će boljeti, koliko će trajati, hoću li znati držati moju malu bebu, presvući je, nahraniti... Kad više nisam mogla ostati "cool", ta sam ista pitanja počela postavljati svom suprugu, čiju sam potporu i razumijevanje imala od samog početka. Na putu do bolnice pokušavala sam biti koncentrirana na disanje. Kad sam konačno stigla u bolnicu htjela sam da sve to što prije završi. Znala sam, sad kada sam već ovdje, moram dati sve od sebe, pobijediti strah i roditi bebicu.

I učinila sam to, hrabro i junački, u subotu 12. travnja 2008. godine. Prisutnost supruga i njegova pomoć bili su mi od neprocjenjive važnosti. Zato svim budućim mama predlažem da im muževi prisustvuju porodu, jer su tada zaista od velike pomoći. Ako vaš dragi za to nema želudac, bolje je da ostane ispred rađaone i čeka sretnu vijest, nego da se sruši u nesvijest pa da još o i njemu morate voditi brigu i liječiti ga.

Takvo je iskustvo imala moja poznanica...priča mi ona kako joj je muž bio hrabar i snažan sve do rađaone, a kad je došlo do samog poroda i kad je čuo njezin vrisak, problijedio je, srušio se u nesvijest i ostao u bolnici tjedan dana zbog pada imuniteta. Ona je sa bebačem sretno otišla kući.

Sad kada me netko pita kakva je to bol, ne bih je znala opisati. Jer, kad se rodi malo biće, bol zaboravljate istog trenutka. I nisu to isprazne priče, tome je zaista tako.

Iako sam zbog problema s posteljicom završila na operaciji, jedva sam čekala kad ću ugledati svoju malu princezu, pogledati njene velike oči i osjetiti njezin prekrasan miris. Kad mi ju je sestra ujutro donijela, osjećala sam da na ovome svijetu ne postoji ništa drugo osim nas dvije, kao da smo na nekom drugom planetu. I zato me ne pitajte za bol. Podnijela bih i duplo veću bol za te velike, velike oči. Te velike oči, malene ruke, minijaturni prstići... preokrenuli su moj život za 180 stupnjeva.