Čiribu, čiriba, sad ga vidiš - sad ga ne vidiš!!

Zapravo smo svi trebali biti sretni, zadovoljni i ponosni. General Zagorec je konačno osuđen na zatvorsku kaznu koja, što je najvažnije, nije kratka. Punih 7 godina. Pravna država konačno je počela funkcionirati. Međutim, što zapravo osjećate u ovim trenucima? Ponos? Zadovoljstvo? Onaj osjećaj kad bi najradije viknuli – E , NEKA MU JE!?

Mislim da neću pogriješiti ako kažem da i vi osjećate što i ja – nezadovoljstvo! Toliko je tajni, misterija i mitova vezano uz izručenje generala Zagorca, toliko spletkarenja i različitih interesa! Od otmice njegova sina, preko njegove nedostupnosti policiji, mitova oko imovinske kartice, neisporučivanja od strane austrijskih vlasti, preko konačnog izručenja uz neviđene mjere osiguranja. Pa preko ubojstva Ivane Hodak, Ive Pukanića, prebacivanja Hrvoja Petrača u pulski zatvor, do svih mitova oko dragulja, smaragda i safira. Uz sve spomenuto, čini se da je konačna osuda generala Zagorca ipak nekako prebrzo i prelagano izrečena.

Uz sav vatromet afera i nemilih događaja koji se zbivao neposredno prije i nakon samog izručenja, očekivali smo puno zanimljivije suđenje, prepuno otkrivanja dugo skrivanih tajni, prepuno dramatičnih iskaza i neviđene pompe. A kad ono, sudac lupio svojim malim čekićem po stolu i gotovo nezainteresirano izrekao – 7 godina! A nismo čuli niti jednu jedinu dramatičnu istinu, nitko nije pompozno nikoga optužio, nije bilo spektakularnih upada specijalaca, otkrivanja svjetskih zavjera... Nekako kao da nismo zadovoljni. Nešto nedostaje. Ili možda zapravo nismo spremni prihvatiti činjenicu da će velike face konačno biti iza rešetaka.

Naposlijetku, presuda je još uvijek nepravomoćna, jer general Zagorec može uložiti žalbu, pa nećemo biti zadovoljni sve dok najodlikovaniji general i konačno ne bude počeo odsluživati svoju kaznu. Iznad svega nam se svima možda čini da je general Zagorec jedina velika faca koja će biti osuđena. Doduše, "pali" su i Hrvoje Petrač, odvjetnik Marinović, sudi se vrhu Fonda za privatizaciju. Međutim, čak i kad tom nizu dodamo generala Zagorca, ostaje gorak osjećaj da su svi oni "pali" kada se ništa više nije moglo zataškati, a ne kao rezultat stvarnog i kvalitetnog funkcioniranja pravne države.

Zašto je general Zagorec, zapravo, osuđen?

-Zbog navodne krađe dragulja iz prostorija Ministarstva obrane kada je odlazio sa dužnosti zamjenika ministra obrane. Namjerno koristim riječ "navodne". Naime, spomenuti dragulji služili su kao osiguranje da će određeni trgovac oružja Republici Hrvatskoj isporučiti nekakvo oružje, odnosno u one svrhe u koje danas građani daju svoje kuće kao osiguranje bankama da će uredno vraćati zajmove. Tako barem pišu mediji. Ali u tom slučaju ipak nešto ispuštaju, a to je osnova kupoprodajnog ugovora između Republike Hrvatske i trgovca oružja – cijena oružja. Nigdje se ne spominje koliko je novaca RH tom trgovcu platila, i je li uopće platila, zbog čega su dragulji i primljeni u osiguranje. Nigdje se ne spominje i je li oružje uopće isporučeno, a obzirom da su dragulji ostali u Ministarstvu, oružje očito nije isporučeno. Je li RH uopće platila to oružje? Ako nije platila, a dragulji su ostali u RH, onda je taj trgovac prevaren. Nadalje, nitko nema dokaza o tome jesu li dragulji postojali ili ne. Sve se bazira na nekakvim iskazima nekakvih tajnica koje su vidjele nekakve pilotske torbe u kojima su možda bili nekakvi dragulji. Ako nikakvih dokaza nema o tome tko je dao, a tko primio dragulje, te za koju svrhu, onda su dragulji ničiji, dakle ne pripadaju Republici Hrvatskoj. Ako je, dakle ukradeno nešto što nije ničije, onda to nije ukradeno.

Pa kako je onda general Zagorec tako brzo optužen, za krađu nečega što nije ničije, te usto i bez dokaza? Stječe se gorak okus da pravda nije zadovoljena.

Dragulji su potpuno nebitan faktor. Pravo je pitanje korištenja sredstava koje je naša emigracija prikupljala na tajne račune u inozemnim bankama. Obzirom da su banke svakako vodile evidencije o uplati sredstava i opunomoćenicima za korištenje tih sredstava, može se doći do dokaza o tome tko je koristio sredstva za nabavku oružja. Iako bi otvaranje istrage o tim računima bio dokaz da je RH ipak u embargu nabavljala oružje, ipak je krađa tih novaca, koju su bili nečiji, puno veći grijeh od krađe dragulja koji nisu bili ničiji.

Zaista živimo u zemlji čarolije. Sve nekako nestaje na brzinu. A nitko ne kuži kako. U ovom slučaju okrivanje čarolije ne bi pokvarilo čaroliju. Premda mađioničari tvrde da otkrivanje čarolije kvari samu čaroliju.

Zlevak