Pišem nešto što nije radni nalog, kota na zidu ili kartolina sa putovanja!

UVOD

...ufff, jedva se dočepah toga vorda, a kažu da je pisati najlakše. Samo uzmeš pero u ruku i ... da prije 200 godina. Ali sada, dok sam našao vord... zaboravio sam što sam htio reći!...........

Ooo yes! Dnevnik jednog majstora (u nastajanju) bit će preokret u ovoj vrsti pisane riječi.

Čemu ovakav naslov!?

Prvo da postavimo pravila igre! Moram biti odvratno iskren, prepredeno selektivan, te po mogućnosti objektivan. A u tom smjeru prijevod naslova.

Majstor (autor, u daljem tekstu majstor) jer je autor – majstor! Kakav? Onaj pravi, u trližu, libela, drveni metar (još iz Tehnomonta), maca-špica-liva rukavica!

Dakle pravi pravcati majstor piše nešto kao dnevnik, u biti njegovo viđenje njegova svijeta. Nije čudo da sam jedva našao vord! I šta ja imam sa pisanjem? Ajmo ovako – a zašto ne?

I tako u ovom našem Selu (pri tom mislim na RH, u daljem tekstu Selo) svi rade nešto što im nije profesija i za što nisu stručni. Neka se tu nitko od mojih Seljaka ne nađe ufenđen i čast izuzecima, kao što sam npr. (do jučer ) bio ja.

Zašto do jučer?

Jer  sam jučer prvi put nakon 20 godina napisao nešto šta nije radni nalog, kota na zidu ili kartolina sa rijetkog putovanja, a što je naš Njapo okaraktrizirao kao prolazno i time mi dao kuraja da si dam malo truda i javim koju grdolipu rič. Iz perspektive poduzetno-trudbeničke, Seljačke stvarnosti.

A možda i malo medežije za majstorski ego. A i pitam ja vas: zašto bi majstor bio trubilo?

A i ko niš drugo, ću svladati vord (usput: znam da se piše Word) kao obol ulasku u tehnološki perspektivnu, svjetlu Seosku budućnost, koju, barem to, za razliku od nekih plemenitijih, viših zvanja mi, majstori, tako uspješno ne kočimo.

I zato sam odjedanput odlučio da pišem! Iskoristiti  prostor i nikome ne smetati, pogotovo u udarnim terminima – eto 2. pisanog pravila. Koga ne interesira – nema me! Izblamiram se – nema veze! Bar ne trošim dragocjene i preskupe minute udarnih termina da bih uvjerio nekog u nešto u što ni sam ne vjerujem.

Da li vam je već jasno, iz prethodnih redaka, na što to vaš majstor cilja i što to njega muči?

Učeni puče, da budem iskren (pravilo br.1) i otvorim karte: hoću da ŽIVIIM i to DOBROO, u ovom našem Selu, gdje bi se to i moglo, a muči me zašto nije tako!?

Ja odgovor otprilike znam, ali to je subjektivnost. A ja se zalažem za objektivnost! (već vidite da ni Ive nije puno pametniji od vašeg majstora, prev. Ive=naš dragi, nadobožavani, nezamjenjivi Urar, hrv. Satdžija).

Da se predstavim, da opravdam epitet dobro kućno odgojenog Seljaka.

Mladolik, zdravih smeđih zuba, sijede krenule  (za što su krivi Oni), linija polusportska.....ne, ovo je za Facebook.....Ozbiljan, poslovno odgovoran, srednjim godinama načet, otac, suprug, Mimozast (ovo je termin mojeg neurologa, šta ne smijete mješati sa psihijatrom), optimalno težak, sa malim nedostatkom visine....ma sjajno, ko da se vidim!

SSS, bio društven, volio svašta. Sad volim fameju, moga stroma (još da mi je soma!), crno vino, bambus, maneštru (sa suhim rebrima)...

Ne volim: laktaše, ulizice, aroganciju, nepravdu, uskogrudnost (čak ni kod žena!), mahune,  kazne za parkiranje, piti vodu.  Ne čitam knjige, novine, ne javljam se na nagradne igre, forume. Ne posjećujem kladionice, ne gledam nogomet (pogotovo ne 2. Seljačku ligu), ne ispunjavam loto... Ne znam 3 strana jezika, raditi u excelu (još ni vord ne savladavam), pržiti Mptrice...

Al' zato: putujem (pogotovo motorom), kuham, gradim, uzgajam, odgajam... I gled'o sam svoja posla – sve do sad!!

A sad je meni malo DOSTA!

Malo mi se previše nakupilo, pa da ja to malo izbacim iz sebe... Onako....kao šutu...u nastavcima. Kako mi dođe ili kako ONI zasluže! Jer imam i jednu veliku manu- nisam zlopamtilo, pa sam već i zaboravio zašto su ONI krivi za moje sure lase.

Vjerujem da se tu uklapam u prosjek našeg puka od NKV do onih sa Akademije znanosti. Jer nama svima su uvijek ONI nešto krivi, ali ne znamo tko, ni zašto, a kamoli kad je to bilo.

Da ne palamudim!

1.dio

Nedavno sam imao priliku iskoristiti poklon-bon u vidu panoramskog leta iznad Pule.

 Dva  mi vjerna  suletača, usput i prijatelja i ja, nacrtali se u dogovorenom terminu na stajanki (to znam da se tako zove još iz JNA) sportskog aerodroma. Dočekao nas je vrlo ljubazni, mlađi gospodin, predstavio se i  uputio nas u plan razgleda.

Da ne ispadne neka antireklama, nije avion kriv, nego papica, uspjelo se nas četvoro utrpati u istog. Valjda će nas to čudo podignuti. Nećemo biti epizoda airdizaster na National Geographic (što sam ih se nagledao!)

Zarul'o Delić i smije se, a ja samo gledam kroz prozor kako stajni trap vibrira i molim NJEGA da nas pomiluje. Nije mi do smijeha! Ipak sam ja prizemni tip! I odlijepio s Piper bez beda, ali vjerujte, namučili smo mu svaku konjsku snagu! Prasci goloži! Samo da je papati!

Dižemo se i hvatamo visinu od cca 300 m. Bože, kako je samo lijepo od gore! I drugačije. Sasvim drugačije!

Nema mana. Ceste ravne, bez rupa. Polja izorana, okućnice besprijekorne! Nadletjevši Igorovu kuću zamjećujemo i prilazni put koji izgleda za pet! To što ga pola fali nakon svake kiše, ostavit ćemo za kasnije, da ne kvarimo doživljaj!

Nadlijećemo kamp Kaželu. Bezbroj mobil kućica, obala kao iz turističkih prospekata, ogroman kompleks. Prekrasno! Još da je kažela „naša“... a ne od Talijana... ali ostavimo to, da ne kvarimo doživljaj! U ogromnom luku, malom brzinom, Delić skreće put Premanture. Aaaa.....

Kamenjak! Prvi put iz zraka! Milina! Jedino one ružne, velike, apartmanske hižetine prema Stupicama...zbilja kvare idilu! Prelazimo naselje Volme, predivno naselje koje zimi djeluje malo otužno. Pa da..njegovi stanovnici su mahom stranci, zato djeluje napušteno.

Prelazimo Monte cope, opustošene ljetošnjim požarom. Vegetacija se oporavila. Super, a bit će dobro i za brat šparoge! Dok  ne budu trebale dozvole  za berbu (mislim, kad uđemo u EU).

Utom prelazimo Punta Verudelu, vlasništvo investicijske kuće Golden Sachs, pa Muzil (kome li će to pripasti, pomislim), Monumente (i tu će se neko omrsiti), pa do Šuride. Zapeo Davorić da vidi svoj dom svisoka! Sve izgleda super! I rotor u Valbandonu, koji grade već 6 mjeseci, poprima prepoznatljive obrise rotora! Makar je tamo kaljuža odavde izgleda odlično. Mislim da bi i Šuker odavde izgledao odlično! Dobro... možda on ipak ne!

Vraćamo se preko Šuride, a vidi ti taj Štinjan kako se raširio! Al' ceste još makadam! Prekrasno! Poput Rta Kamenjak! Nadlijećemo ponos naše moderne industrije, Pevec, zatim masu autosalona (prekrasni su!), baš super da ih imamo i da su porušili onaj ružni TESU, Siporex, onu ružnu tvornicu tekstila (već sam zaboravio i kako se zove, kao da je nije ni bilo 50-tak godina), te napravili ove prekrasne salone. Na  naš ponos! Nek se vidi!

Prolazimo Getro (ajd fala bogu – nešto domaće!), Brico (jel to austrijsko?), Zagrebačku banku (u vlasništvu Unkredita), slovenski Merkator i Merkur. Preko austrijskog OMV-a i nove zgrade Udruženja obrtnika (koju su gradili svi, a najmanje pulski izvođači) vraćamo se na domaći sportski aerodrom, sletna staza 14A.

Prekrasan razgled, prekrasna panorama! Uvijek sam želio vidjeti moj uži rodni zavičaj i zraka.

I kako sve izgleda prekrasno odozgora. Čak su i ljudi srdačni i mahali su nam – dok smo bili gore. Ni traga užurbanosti, nedovršenosti, neodržavanosti. Sve izgleda ljepše odozgora!

Pozdravili smo se sa zbilja simpatičim i ljubaznim Delićem i tako se našli - DOLJE. Gdje nam je i mjesto. I gdje ne izgleda sve tako savršeno.

Nakon pivca sa kompom odlazim doma pun dojmova. Po Medulinskoj, na zaobilaznicu. Prva rupa, ups..druga, hops..još dvije, pazi majstore, ups...kako je nekad ova zaobilaznica bila ravna!

A iz zraka još izgleda ravna. Ma ni! Ulazim u moje naselje i po BIJELOM, IZLOKANOM putu dolazim do korte. Ma nekako mi i taj kus izgleda bolje od gore!

Doma razmišljam o viđenom, pregledavam slike, zadovoljan sam!

I donosim zaključak: ova naša Pula je zbilja mala! Stari, drevni, rimski grad. I  izgleda super- IZ ZRAKA! Sa zemlje, super je samo ono rimsko!

Usprkos perspektivi za jedno fino urbano širenje, jer zemljišta pod korunom na sve kraji, stišću se neplanska divlja naselja, bez infrastrukture. Velike zgrade se nabijaju na najatraktivnije lokacije, a koruna ostaje koruna!

I tko je za to kriv? Možda su i tu ruke upleli Slovenci jer nam nedaju svoje dozvole, pa će se to vjerovatno riješiti na njihovom referendumu!

Ili su ipak krivi ONI!? U što ja više vjerujem! Makar nakon ovog leta, sve mislim da možda i nisu! Jer lete visoko! A odozgo zbilja sve izgleda sjajno!!